“Ništa što je bilo vrijedno u prošlosti ne odlazi, nijedna istina ili dobro koje je čovjek stvorio nikad ne umire niti može umrijeti.”
(Thomas Carlyle 1795 – 1881)
Heroj je nešto nadnaravno, čudo od čovjeka, iznad prosjeka. Heroj je oličje svoje domovine, svog naroda, konstantno jači, znatno sigurniji, snažniji. Nema cijenu i ne može se kupiti. Herojstvo se ne uči, situacija ga stvori. Ne bježi od zla, nego je njegov trn.
Prije tačno 22 godine našim prostorima su koračali ti heroji. Bića koja su padala i dizala se iz pepela. Ona koja su slušala svoja srca. Koja su iz ljubavi, poštovnja, poštenja, humanosti, stali na stranu pravde, stranu istine, stranu Jedne nam Jedine, stranu nas, mladih, starih, djece, bolesnih, zaljubljenih, ostavljenih, loših i dobrih. Ostavili su zemlji, planinama, šumama, rijekama, krv, znoj i suze. Ostavili su strah, patnju, bol, osmjeh, dušu pa čak i život. Ruku u vatru za svetinju, za suverenost i nezavisnost.
Heroj služi kao primjer, podstrek i dodatni motiv. Biti heroj nije posao već ono što jesi. Heroj je majka koja je preživjela i nije preživjela muke rata, zle ruke agresora, muke neimaštine. Dijete, čije je djetinstvo palo u zaborav, dijete koje je postalo siroče.
Heroj je Izet Nanić, Safet Hadžić, Mehdin Hodžić, Hajrudin Mešić, Adil Bešić, Safet Zajko, Midhat Hujdur, Enver Šehović, Nesib Malkić, Mehmed Alagić, Amir Žilić, Jovan Divjak, Naser Orić, Sefer Halilović, Rasim Delić, Dževad Begić Đilda… Heroj je bivši borac, komadant, pripadnik prvog, drugog, trećeg, četvrtog, petog, šestog i sedmog korpusa, svaki Zlatni ljiljan.
Heroj je nezasluženo otišao u zaborav, kao da nije ni postojao. Kao da je to morao biti. Sad smo tu gdje jesmo, borimo se izmišljenim problemima, za poštovanje preko lošeg, za uspjeh preko tuđe krvi i suza. Neko nas sputava da ih se sjetimo. Da o njima ništa ne znamo. Neko nas truje zlom. Ne zaboravi heroja, jer postati ćeš i ti heroj ako heroja prepoznaš.
KOMENTARI