instant fap

Ko je nadležan za žrtve Abdićevih logora

Ovih dana je donijeta još jedna pravosnažna presuda u korist logoraša, a donijeta je i izvršna. No, šta se sve to tiče Rifeta Ikića koji je noć prije našeg razgovora, kao što mu se godinama već dešava, proveo u bunilu. Vikao je, bio nemiran, u znoju se probudio.

Kao pripadnik 517. brigade Armije Bosne i Hercegovine Ikić je bio na ratištu Šturlička Platica kada su ga zarobile snage Fikreta Abdića. Ustvari, zajedno s još četvoricom boraca nalazio se u kući na liniji razgraničenja, i nakon što se zapucalo prema njima, morali su se predati. Ono šta su potom doživjeli, Rifet stalno doživljava u snu i zato najradije ne bi da zaspi.

Tukli su ih nogama, kundacima. Gurali im cijev u usta, stavljali je na vrat kako bi odali gdje se nalaze drugi vojnici. Ikić je potom odveden u logor, u Donjoj Vidovskoj, u kojem ostaje puna dva i po mjeseca, iako je Crveni križ registrovao samo dva mjeseca.

Neko će reći da je to sitničarenje: šta je 15 dana, ali, napominje Rifet, tako može razmišljati samo neko ko nikada nije bilo logoraš. Ovaj pedesetšestogodišnjak je pokušao i pobjeći iz te kuće strave, a onda ga prebacuju u novi logor, u Drmeljevo. Tek tu ga čeka užas.

“U prvom logoru nije bilo hrane i vode, u drugom sam spavao na pločicama. Tek kasnije su nam dali nešto slame. Pod glavu sam stavljao čizme. Ljudima oko mene pucali su ispod očiju pištoljima, gurali im lulu u usta koju bi oni morali precizno puniti duhanom, a, ako bi se imalo duhana prosulo, mlatili su ih čime su stigli. U logor su ubacivali gladne pse lutalice. Nikada neću zaboraviti kada su psi počeli skakati po jednoj ženi i oborili je. U snu mi dođe i slika kako siječem drva, a iznad mene stoji autonomaš s palicom i udara me zato što nisam vješt”, prisjeća se Rifet, koji pretrpljeno nikako ne može zaboraviti, a o nekim stvarima ne može ni pričati. I stid ga, i bijes ga hvata.

Rifet danas živi u selu Kamenica, četiri kilometra udaljenom od Bihaća. Niko u njegovoj porodici ne radi, a Krajina putevi, u kojima je do prije dvije godine imao kakvu-takvu platu, sada su u stečaju: “Dijete mi je pošlo u srednju školu, a tri godine nosi iste cipele”, kazuje Ikić, koji je pokušao ostvariti svoja logoraška prava, no Općinski sud u Sarajevu je odbio njegov zahtjev u cijelosti.

KOMENTARI