instant fap
NaslovnicaLokalne temeSanski Most

Kod Mehija

Kod Mehija

Kad živiš u gradu kroz koji protiče rijeka, onda taj grad ima dvije obale i prvo što naučiš je kako da odrediš koja je desna a koja lijeva. 

Za one koji ne znaju, pogled ide niz rijeku, raširiš ruke i desna ruka pokazuje desnu a lijeva lijevu … 
logično … osim ako se ne napiješ, pa rijeka poteče u suprotnom smjeru, a i ruke se zapetljaju. 
U tim situacijama se ponekad pojavi i treća strana, ali otom potom.

I tako godinama grad živi kao jedan, al’ opet nekako podjeljen i uvijek je neko takmičenje između ove dvije strane.

Desna je imale prednost još od početka jer je dobila opštinu, sud i miliciju, znači vlast u svoje ruke. 
E sad tu dodaj fudbalski stadion i rekao bi to je to.

Međutim lijeva dobi kino, pa robnu kuću, pa lovac, pa vatrogasce … 
srednju školu … 
e tu se brajko malo zakuhalo. 
Bare -bare … 
što bi ljudi rekli.

E onda se otvori poslastičarnica narodski nazvana: 
“Kod Mehija” 
i lijeva obala dobi “brand”. 

Uporno su poslastičari na trgu zvali svoje rođake po cijeloj Jugi da im pošalju tajne recepte za krempite i šampite, sladoled al’ brate ni blizu Mehijevom.
Kad probaš taj sladoled to ti je lijek. 
Kad se udvaraš curi, vodiš je kod Mehija, kad si mahmuran šta ćeš bolje od boze, a kad hoćeš baš da se zasladiš, onda idu krempita i šampita.

Često je radio i služio nas Mehijev sin Šani, gradska raja. Najčešće si mogao vidjeti Mehija. Šarmantan, uredan, poslovan,
Pravo oličenje poslastičara. 
Radnja je bila besprijekorno čista i mirisala na nešto domaće … 
kao kad dođeš kod bake , a praznik … 
sva kuća miriši na kolače.

Dugo je trebalo, ovim sa desne obale, da se pomire sa tim gdje su najbolji kolači. 
Jeli su dugo, iz ljubomore, kolače iz ovih ”svojih” poslastičarnica, ostajali bez zuba grizući neka lizala, koja su imala crveno bijele pruge, koje su se nekako savijale jedna oko druge … 
ma sve su pokušavali, ali na kraju je cijeli grad završio kog Mehija.

Na šta sam ja ponosan, eto, je i to da sam nekako saznao da smo ja i Šani neki rođaci po majci, Mehijevoj ženi, koja je poticala opet od nekih rođaka moje bake Mileve, koju nisam uspio upoznati. Umrla je rano, na putu od Sanice do Ključa, na rukama moga oca.

Eto, tako se i ja, ugura u ovu priču o nezaboravnoj poslastičarnici,u koju sam redovno išao. 
Iako sam desno-obalaš, nekad u životu moraš odabrati pravu stranu, skinuti kapu, pokloniti se i reći: 
Aferim majstore.

Braco Ivanić

KOMENTARI