Novoformirana mreža nevladinih organizacija poziva građane na nove proteste 7. februara; Slobodna Bosna analizira moguće razmjere, ciljeve i krajnje domete ponovnog izlaska građana na ulice
Gotovo je izvjesno da će 7. februara ove godine biti organizirano obilježavanje prvog rođendana građanskog bunta, no niko sa sigurnošću ne može procijeniti razmjere, ciljeve i krajnje domete novih građanskih protesta. Ujedinjena mreža nevladinih organizacija pod nazivom Mreža 5F7 pozvala je građane Tuzle da 7. februara u što većem broju dođu „pred simbol građanskog otpora – spaljenu zgradu Vlade Tuzlanskog kantona“ jer, kako kažu, od tog dana kada je spaljena vladina zgrada „više ništa nije isto“, ali aktivisti ove Mreže nisu precizirali šta je stvarni cilj izlaska građana na ulice: da se simbolično obilježe prošlogodišnje demonstracije ili da se istaknu novi zahtjevi!? I, što je najvažnije, kome će se novi zahtjevi istaknuti: odlazećoj vlasti koja broji posljednje dane ili novoj vlasti koja se još nije konstituirala i preuzela upravljačke poluge, i čiji personalni, pa ni koalicioni sastav još nije poznat!?
PROMIJENJEN POLITIČKI KONTEKST
Jednako je tako nejasno i hoće li se protesti iz Tuzle ponovo, kao i prošle godine, preliti i na druge gradove BiH, ili će ovoga puta ostati u lokalnim okvirima?
Umnogome je promijenjen politički kontekst a i društveni ambijent, pa i najvatreniji zagovornici novih protesta teško uspijevaju pronaći smisleni razlog za izlazak na ulice.
Prošlogodišnji bunt građana desio se u trećoj godini mandata odlazeće vlasti predvođene SDP-om, koja je surovo kažnjena na parlamentarnim izborima održanim desetak mjeseci nakon februarskih protesta. Građani su na demokratskim izborima dali povjerenje novoj političkoj garnituri koja upravo pokušava konstituirati vlast i na razini Federacije BiH „razvlastiti“ SDP, a na razini države SNSD i SDP. Ima li onda uopće smisla demonstrirati protiv vlasti koja odlazi i protiv njihovih nasljednika koji još nisu preuzeli mandat?
Ne stoji ni eventualni prigovor da se nova vlast konstituira presporo, jer će po svemu sudeći nova politička garnitura preuzeti kormilo sredinom februara, što bi bio poslijeratni rekord, jer su sve prethodne vlade bile konstituirane sa zakašnjenjem u rasponu od 6 pa do čak 17 mjeseci!
OSKUDNA PODRŠKA DEMONSTRANTIMA
Na kantonalnoj razini vlasti prilike su još složenije. U prošlogodišnjim masovnim demonstracijama građana, „otpuhane“ su četiri kantonalne vlade (u Tuzli, Sarajevu, Zenici i Bihaću) za koje se mirnog srca može reći da su radile loše i da je njihova smjena bila posve opravdana. Ali, jednako tako, ne može se poreći da nove kantonalne vlade nisu pokazale puno više respekta prema opravdanim zahtjevima građana aritkuliranim na protestima 7. februara.
Zagovornicima novih protesta na ruku ne ide ni promijenjeni raspored političkih snaga, osobito unutar bošnjačkog nacionalnog korpusa.
Prošlogodišnje proteste građana podržavale su dvije snažne političke stranke, u prvom redu SBB Fahrudina Radončića a i DF Željka Komšića, koji se, doduše, naprasno distancirao kada su protesti u jednom trenu izmakli kontroli i pretvorili su u rušilački pohod rulje. Idol osiromašenih masa Željko Komšić sa svojom Demokratskom frontom do koljena je potukao rivale iz SDP-a Zlatka Lagumdžije i na putu je da zajedno sa SDA preuzme ključne poluge vlasti u kantonima s bošnjačkom većinom, u Federaciji BiH i na razini države. Zagovornici protesta mogu računati na političku i medijsku podršku iz samo još jednog snažnog opozicionog uporišta – SBB-a Fahrudina Radončića i njegove medijske artiljerije koja uveliko priprema teren za nove proteste. No, Radončićev politički i medijski domet prilično je ograničen, budući da ovoga puta svoju artiljeriju mora okrenuti protiv najomiljenijeg političara u BiH Željka Komšića.
NOVI PRISTUP EU
Bitno su se promijenile i međunarodne okolnosti, odnosno stav međunarodne zajednice i prema vlasti i prema opoziciji, kao i prema nevladinom sektoru.
Potaknuta burnim protestima građana BiH 7. februara, Evropska unija uspjela je dizajnirati potpuno novi pristup BiH, koji se prije svega ogleda u bitnoj promjeni političkih prioriteta. Teški reformski zahtjevi, poput promjene Ustava, Izbornog zakona i presude „Sejdić i Finci“, privremeno su gurnuti u stranu, a na prvo mjesto postavljene su ekonomske mjere, otvaranje novih radnih mjesta i rast životnog standarda. Na tragu novog pristupa, odmrznuti su IPA fondovi koji su donedavno bili zaleđeni, a na stolu evropskih dužnosnika našao se i veliki finansijski paket vrijedan deset milijardi eura, namijenjen za razvoj regionalnih infrastrukturnih projekata. U novi pristup Evropske unije nikako se ne uklapaju masovni protesti građana, tim prije što su ovi protesti ograničeni na samo dio BiH, i to onaj dio s bošnjačkom većinom čiji politički predstavnici bezrezervno prihvataju suradnju s Evropskom unijom. Najveći hendikep prošlogodišnjih protesta ogleda se upravo u činjenici da socijalno-klasno jedinstvo demonstranata nije prevladalo ni etničke, a ni entitetske barijere. Mada je po svim pokazateljma realno stanje u Republici Srpskoj neuporedivo lošije nego u Federaciji BiH, demonstracije su održane samo u gradovima s bošnjačkom većinom! Nije tajna da je međunarodna zajednica 7. februra protekle godine s velikim simpatijama gledala na proteste, kao što nije tajna da se uskoro razočarala što su ostali jednonacionalni i što su u jednom trenutku prerasli u rušilački pohod rulje i nerazumno uništavanje općedruštvene imovine.
KOMENTARI