instant fap

Laži, laži, laži me ti to radiš najbolje

U jezičkoj i sadržajnoj analizi pisanja Avaza, koju je javnosti ponudio svojom knjigom Asim Kamber, u ovom nastavku izdvajamo dio u kojem na primjeru posjete Fahrudina Radončića Sanskom Mostu, analizira njegov stvarni odnos prema bošnjačkoj tradiciji. Kamber opisuje tradicionalni način života i vrijednosti Bošnjaka u Krajini i pokazuje kako se ponašao Fahrudin Radončić tokom posjete Sanskom Mostu, od demonstracije moći skupim autima sa zatamnjenim staklima do naručivanja juhe od kornjače.

Laži, laži, laži me ti to radiš najbolje 

Dugo sam bio u dilemi treba li u knjizi čija je krajnja namjera objasniti jezik i njegovu moguću upotrebu i zloupotrebu pisati o bilo kome pojedinačno. Pa i o samom Fahrudinu Radončiću, prvaku lingvističke ksenofobije na radilištu jezika. Dva su me motiva vezana za Radončića nadahnula da i o njemu nešto zapišem, a da to ipak nema (nadam se) karakter bilo kakvog revanšizma i privatnosti. Prvi je fascinirajući vozni park, zapravo nikad viđen u S. Mostu, s kojim je Radončić posjetio našu “zlatnu” dolinu. Istrajno me podsjeća na sahrane iz američkih filmova sa konvojima crnih diskretno zatamnjenih vozila. U svakom slučaju, nikad veći broj skupocjenih vozila na jednom mjestu u našem gradu.

Drugi je gastronomski. Naime, na večeri u lokalnom restoranu, imitator egipatskih faraona, nakon nekoliko aperitiva, asketskom ozbiljnošću je zatražio kao predjelo juhu od kornjače. U malim sredinama, u kojima svaka posjeta iz metropole ima postjavnu tračarsku refleksiju, ova je činjenica osim humora, doslovno izazvala i svojevrsnu sablazan naše provincijalne javnosti. Odrastao je i on, poput većine nas, na epskoj sogan – dolmi, kvrguši (kljukuši), maslenici, puri, cicvari, bunguru, popari, potkriži, rešadiji, kadajifu, hurmicama, tufahiji… Međutim, on ima stalnu potrebu da se od nas razlikuje poljepšanom i retuširanom (nobl) slikom o sebi. Pa kad je riječ i o tradiciji i kulturi jela. Činjenica je, a potvrđeno mi je i od ljudi iz njegovog okruženja, da Radončić uživa u opulentnim (raskošnim) jelovnicima, što i nije ništa neobično za bogato i dokono društvo kapitalista njegovog renomea. Osnovno je ljudsko i neupitno pravo svakog da sam bira šta će piti i jesti. I to je sasvim normalno. Međutim, mene ove gastronomske naslade našeg imitatora lordova iz Gusinja podsjećaju na parodiju o srednjovjekovnoj vještici koja je leteći na metli uletjela u idilični ambijent moderno urbaniziranog grada. I naravno, nikako da se snađe. Istina, nije on birao ni vrijeme ni sredinu u koju će doletjeti, kao što nije njegov izbor ono što radi u Bosni na štetu Bošnjaka i Bosne. Mozak je njegovog programa kod prekodrinskih financijskih partnera i prijatelja, koje povremeno koristi i kod uvoza importiranih po potrebi killer – lektora i uzi – korektora (Strahinja Rašeta i slični). Ipak nam ovi njegovi gastronomski afiniteti mogu i ponešto drugo govoriti.

Još od kamenog doba prva ljudska društvenost (druženja) kao sociološki fenomen upravo su se dešavala oko slavljenja završetka uspješnog lova. Česte su slike ovakvih gozbi na pećinskim zidovima iz ranog doba ljudske civilizacije. Homerov Odisej i njegova raja poslije svake bitke su se okupljali oko antičke kuhinje. Slavlja i gozbe rimskih imperatora opisani su u nebrojeno književnih naslova, ekranizirano u velikom broju filmova, dramskim tekstovima, epskim stihovima… I Defoov Robinson na napuštenom otoku stalno je u ulozi nužno kreativnog kuhara. I Mannovi Buddenbrookovi obiluju nizom gastronomskih večernjih sesija. I Zola, Balzac, često i Hemingway i mnogi drugi književnici. Držić je nebrojeno puta u svojim komedijama “mučio” svoje “gladne” i siromašne likove stavljajući im u usta nabrajanja “spiza” iz kužina izvikane dalmatinske kuhinje. Pretili pojedinci i dijetetska industrija rezultat je svakodnevnih kućnih TV – serijala iz kreativno osmišljenih kompleks – tržišnih kuhinja i receptura “sigurnog” mršavljenja. Danas više nema starih ognjišta, nema kovanog špareta “fijakera”. Rijetke su zajedničke “sofre”.

Kuhinja je najbolji dokaz civilizacijskog napretka. Ništa nisi ako u blagovaonici nemaš Boša, Gorenja, Beka, a bez mikrovalne u rangu si civilizacijski zaostalih. Kultura pripremanja jela i zajednička konzumacija gurmanski je zanosni običaj koji Sanjani, prema izvorima turskih hroničara prakticiraju preko tristo godina. Krajiški tradicionalni teferiči su ipak nešto posebno, a Sanjani po tome karakteristični u odnosu na sve druge. Po tome su najsličniji starim Galima u Francuskoj, koji su svoja veselja, žalosti i pobjede generacijama obilježavali bogatim trpezama i obžderavanjem do iznemoglosti. Konzumacijsko – gastronomska strast uvijek je bila ukomponirana u ljepotama sanskog krajolika, a najčešća njihova sabirališta uz riječne tokove bili su proplanci Grmeča i okolnih planina. Ribarske fešte, otvori salmonida, takmičarski ulovi ciprinida, prvomajska druženja, hajka na vuka i druge štetočine, dani mrkog medvjeda, tetrijeba, tradicionalna državna i vjerska blagdanska okupljanja.

Jednostavno, Sanjani sve svoje slobodno vrijeme provode zajedno u prirodi koja je svu svoju izdašnost, bogu hvala, poklonila njima i njihovim potomcima. Lov i ribolov Sanjani ne doživljavaju atakom i nasiljem nad prirodom, oni to percipiraju iz perspektive trbuhougode i pripovjednih bestselera lokalnih ribolovnih heroja. U svima nama mit o ulovu i kapitalcima zapravo je mit o našoj snazi, hrabrosti, dovitljivosti, a u suštini i strast za kuhanjem i druženjem. Prve svoje skromne pripovjedačke usmene pouke upravo sam dobivao od sanskih ribara, lovaca i uopće zaljubljenika u prirodu. O vuku koji se ofarbao u frizerskom salonu u bijelu boju i hodao uz pastirska stada, o medvjedu koji je Sanjanima pokrao med i mijenjao na lokalnoj pijaci za kruške. I najčešće o ribolovnim iskustvima sa sanskom salmonidnom grabljivicom – mladicom (hucho hucho), čiju težinu i dužinu ihtiolozi još nisu zabilježili, ali nam je eto “za nesreću” otrgla mamac. Ni sabljarka E. Hemingwaya, koja je čamac i ribara vukla nije joj ravna… Ni Grassov iverak, ribetina iz njegovog maestralnog romana Antropološka bajka – nalik na filmsku Ajkulu, nije ni blizu veličine ulovljene mladice (dunavskog lososa) u ratu ubijenog ribara Husnije Alagića – tapetara, ili žive ribarske legende Džafera Cerića, ili još življeg adolescentričnog penzionera Ismeta Biščevića – Memkinog… Napetost i retorička eskalacija “sumnjivih” ribolovno – lovačkih satiričnih kapitalaca i dogodovština uvijek je bila popraćena tradicionalnim jelima. Bogami i još tradicionalnijim pićima (šljivinim sokovima). Pa i onda kada se ama baš ništa ne ulovi, uz sijaset vještih obrazloženja i izgovora za ribolovni neuspjeh, mi sebi već unaprijed pristavimo menzaško – egzotični grah. Negdje ga zovu pasulj, a negdje fažol, a kako god ga zvali, on je dokaz naše balkanske gastronomske oblopornosti.

A mi Sanjani, ritualno – kolektivne izjelice spremni smo i grah ili kakav gulaš proglasiti prvorazrednim nacionalnim događajem. A da ozbiljan čitalac ovih mojih zapisa ne pomisli kako je ovo knjiga o kulinarskim poukama i junacima Braće Grimm iz sanske doline, ja ću se opet vratiti kornjačama. Istina je da je naš grad na devet rijeka prepun potoka, riječnih rukavaca, prirodnih i vještačkih jezera u kojima obitava barska kornjača i da je ima u izobilju (iako se rijetko sreće). Istina je to da su Sanjani strastveni kušači i degustatori različitih specijaliteta iz prirode. Napoleon se, prema službenim zabilješkama njegovog liječnika više puta otrovao ludim gljivama. I Budha se 482. g. prije Hrista otrovao i preminuo, gljivama ili svinjetinom do danas je ostala povijesna dilema. Istina je da se i sanski bračni par najduže lovačke tradicije Gauč i Beba isto poodavno otrovali gljivama kao i Napoleon, ali samo jednom.

Niko ne priča o Napoleonu. Otrovao se tada gljivama i harmonikaš Šerbo iz Zavidovića. I propali biznismen Hamdija Šarčević koji je našoj stranci donirao ruho (tekstilnu robu), pa nas nakon “razvoda” s nama u Avazu prozvao i tražio da se skromni vešni miraz vrati. Istina je da su se u po pticama nazvanom predgrađu Sanskog Mosta pojedinci otrovali suhom veprovinom. Istina je da su naši lovci kušali i jazavca, ali ne vrstu pasjaka nego jestivog krmećaka. “Nema tice do prasice”, što bi rekao naš susjed Tvrtko Maričić (lovac i ribolovac najduže porodične tradicije). Istina je i to da se Sanjani groze na samu pomisao da se goste gmizavcima, zmijama, gušterima, pa i žabama, ali ih ipak ima koji se pohvale da su i to kušali.

Ali je i istina iz svih predaja zabilježenih i usmeno prenošenih, da kornjača (emys orbicularis) u ovoj dolini nikada nije korištena u ishrani. Kornjača svakog Sanjanina koji je volio provoditi duge ljetne dane uz naše rijeke (a takvih je mnogo) podsjeća na okolnosti kad smo ih kao djeca, iz ljetom isušenih riječnih rukavaca vraćali vodi, spašavajući ih od dehidracije, dodirujući ih sa strahom dječijim rukama. Jednostavno, ona je za nas, i iz priča starih Sanjana – ljubitelja prirode mitsko biće. Ona je simbol našeg djetinjstva i kulturološko – ekološkog duhovnog zavičaja. E to naše voljeno biće, šokovima vazda skloni Radončić zatražio je kao predjelo. Tašti lider – preživač, naše “bolje budućnosti” iz kamenog doba…

 

 

 

 

KOMENTARI