Legendarni sanski restoran LOVAC

HomeLokalne temeSanski Most

Legendarni sanski restoran LOVAC

U posljednja 24 sata u Sanskom Mostu samo jedan novi slučaj zaraze

Kako vam se sviđa lokal, na jednoj predivnoj riječici, gdje možete vidjeti pastrmke kako se igraju sa lijepom čistom vodom, a u isto vrijeme jesti ćevape i gledati ljude kako prelaze mali most?

E, dragi moji, to se može sve doživjeti u legendarnom sanskom restoranu ‘Lovac”.

Ovo sad izgleda kao neka reklama, ali priča ide mnogo dalje u prošlost, u neko drugo vrijeme i u moju riznicu uspomena.Otac je bio gurman. Uvijek je govorio da zdravlje ulazi na usta i trudio se da bude što zdraviji. Njegov najmlađi sin se tome nije protivio.

Zdravlje na prvom mjestu. I dok je moj brat istraživao Dabarsku pećinu, sestra se “grozila” na masne kolutiće, koji su plivali na površini supe, ja i stari smo bili dosljedni u svom cilju da budemo zdravi. Supa je bila “prava’, a kolutiči masnoće potvrda, da je koka bila baš za supu.E tako ponekad, kad stari odluči da porodica “izađe u grad”, mjesto za izlaz je, naravno, bio restoran “ Lovac’.

Tu si mogo da budeš ”viđen”, a i dolazilo je dosta gradske raje. Ja se ne sjećam mnogo detalja, osim toga da sam trčkarao po terasi i uvijek tražio pastrmke, dole ispod u vodi, čekajući naručene ćevape. Stari je već “sređivao” drugi dupli konjak, mama sok, a ja se nisam odvajao od ograde. Jednostavno me voda hipnotisala, tako je i dan danas. Onog trenutka kad vidim vodu, ja sam u nekom drugom svijetu.

Ovaj put Zdena, naizgled mala i skromna, al’ čista i lagana, kao nešto što je tu, al’ nije ”pod moranje” da bude veliko i važno.Poslije sam ja malo narastao, pa sam sa drugarima ‘tukao’ klipare nektara i glumio odraslog građanina. Gledali smo građane kako prelaze most i naravno, u duhu pravih provincijalaca, ”dobacivali” smo neke čudne riječi svakom, ko nije htio da svrati.I poslije mnogo godina, nađem se ja opet tu. Konobar Mirso, ljudina, naša raja, odmah pivu sa nama.

Otvori se priča, spontano. Fali naše raje, fali male djece što traže pastrmke, zavlačeći se između stubova terase, fali naše Sane.Fali naše Sane.Ja sam uvijek, kad dođem u Sanu, nekako zbunjen. Ja bih sve kao i prije, a ništa ne mogu stići i sve mi nekako, izmiče .. i ribolov, i pijanke .. sve ja to vidim, gledam te iste pastrmke, a sve nekako “na brzinu’.A ja bi’ da vrijeme stane, da se ja i Mirso zarakijamo, da zapjevamo, da opet gledam pastrmke čekajući ćevape ..

A sve mi se čini, kad sjedim tu, u Lovcu, da me vidi Sana i kaže: Ne mogu dvije djevojke , mangupe stari … a ja volim i Zdenu .. i Blihu ..Eto, tako nekako i završava ova priča .. miris ćevapa, Zdena , pastrmke, ljubomorna Sana i ja.

Vjeciti sanjar, koji ne prestaje da voli …Braco Ivanić

COMMENTS

WORDPRESS: 0
DISQUS: 0