Kad jutro svane
sjetim se naše ljepotice Sane,
i pritoka njenih
potočića bistrih
i njiva zelenih.
Srce mi zadrhti,
duša zatreperi.
Zelenilo njeno
obuzme mene sa sjetom
i dan mi krene sa tugom.
Iako sam od tebe
tako daleko
još uvijek zuboriš
i u meni tečeš
ti Sano najdraža rijeko.
Dok dišem tako će biti,
jer nikad u mojim,
tvojim, vašim,
našim venama
nećeš prestati žuboriti.
Halil Halihodžić
KOMENTARI