Klekovača je jedna od najljepših planina u Bosni i Hercegovini i vječita inspiracija planinarima i zaljubljenicima u prirodne ljepote. Lijepa je u svako godišnje doba, a za ljubitelje opasnosti i adrenalina naročito je izazovna u zimskom periodu, kada su njeni vrhovi, visoravni i doline ogrnuti bijelim plaštom.
Snijeg se na visovima Klekovače obično zadrži sve do maja, a njen najviši vrh Velika Klekovača (1961) svojom bijelom kapom izdvaja se u odnosu na druge planinske vrhove i onda kada proljeće ozeleni okolna šumska prostranstva. Klekovača pripada Dinarskom gorju i omeđena je drugim planinama, pa je okružuju Srnetica, Grmeč, Oštrelj, Osječenica, Lunjevača i Crna gora.
Njene zapadne strane spuštaju se u Petrovačko polje, dok je s južne ulaz u kotlinu, gdje se nalazi grad Drvar.
Prostire se na površini od oko 43 kilometra, te je premrežena brojnim planinarskim stazama koje su provedene još davnih sedamdesetih godina prošlog vijeka. Najčešće korištene vode iz podnožja do već pomenutog najvišeg vrha, te do Male Klekovače (1761), a postoji i kružna ruta koja preko planinskog grebena spaja ova dva najviša planinska visa.
Ovu ljepoticu posebno krasi neobična morfologija, tajnovita ruka prirode se zaigrala i potrudila da milionima godina vaja tvrdu krečnjačku stijenu, čineći od nje nadnaravne oblike koji oduzimaju dah svakom posjetiocu.
“Sigurno je da je Klekovača jedna od najljepših planina na ovim prostorima, a za nas planinare poseban je izazov hoditi njom u zimskom periodu. U takvim uslovima neophodna je upotreba planinarske opreme za zimu, a napori zahtijevaju veliku fizičku pripremljenost, pa se ne preporučuje svakome”, kaže planinar Samir Šadić.
Dodaje kako zimi planina krije mnoge tajne opasnosti koje vrebaju i nekada mogu biti kobne, kao što su odroni, snježne lavine, te kraške vrtače, jame i uvale koje su često zamaskirane snijegom i ledom.
Klekovača je siromašna izvorima vode, a u njenim nižim predjelima prostiru se ogromne i guste jelove i bukove šume. Nedaleko od vrha Velika Klekovača nalazi se Lomska prašuma, koja zauzima površinu od 300 hektara, a čini je zajednica bukve, jele i smrče.
Viši predjeli planine su ogoljeni i bez šuma, a na krečnjačkom kamenu uspijeva jedino kleka, patuljasta crnogorična kultura po kojoj je, kako se smatra, planina i dobila ime.
Zanimljivo je kako se od bobica kleke proizvodi čuvena rakija klekovača, po kojoj je naročito poznat drvarski kraj, a na glasu je po svojim ljekovitim svojstvima. Prostrane planinske livade i visoravni pravo su botaničko carstvo i na njima rastu najrazličitije vrste biljaka, među kojima i runolist, simbol planinara širom svijeta, cvijet dosta rijedak u našem podneblju jer ga godinama beru i uništavaju nesavjesni pojedinci.
Mještani ga u ovim krajevima zovu i šterma, po zvjezdicama koje su nekada označavale činove u bivšoj austrougarskoj vojsci.
Šume ove planine su bogate raznovrsnom divljači, te su stanište divljih svinja, srna, medvjeda, vukova, tetrijeba i drugih životinja, a dio planine je lovni rezervat.
U prošlosti planinarstvo je bilo zabranjeno na Veliku Klekovaču, jer su se tamo nekada nalazili vojni objekti Jugoslovenske narodne armije, odnosno radio-relejni centar koji je pokrivao veći dio Bosne i Hercegovine i Hrvatske, ali su tokom rata objekti razrušeni i devastirani.
U podnožju Male Klekovače izgrađen je dom koji pripada Planinarskom društvu “13 runolista” iz Drvara, a njegova vrata su uvijek otvorena za sve planinare i putnike namjernike. Klekovača je jedna od planina čiji zov kad osjetite, uvijek joj se kasnije vraćate.
Z. Čekić
KOMENTARI