Danas sam klanjao dženazu namaz jednoj relativno mladoj ženi. Preselila je u svojoj 45. godini.
Imala je karcinom. U ratu, 1992. godine, u stanu na Alipašinom polju pogodio ju je metak iz sijača smrti u leđa, direktno u kičmu. Ostala je nepokretna.
Zadnjih dvadeset pet godina svog života, dakle, jedan veći dio, provela je u kolicima. Nekoliko dana nakon njenog ranjavanja, iz istog oružja, sijač smrti sa srpskih položaja na jednom sarajevskom trgu ubio joj je babu.
Tu strašnu vijest sopćili su joj dok je bila u bolnici, teško ranjena. Imala je još majku, brata i sestru. Bila je vedra osoba. Hrabra. Heroj. Vjernica, svaki je namaz klanjala. Na internetu, preko društvenih mreža, upozna jednog lijepog momka čak iz dalekog Pakistana
. Počnu intenzivno komunicirati i upoznavati se. Rodi se ljubav, Allah dadne, a istinsku ljubav konačno samo Allah može dati. On dođe u Sarajevo, isprosi je i oženi. To što je ona bila u invalidskim kolicima i što je bila nepokretna – to njemu ništa nije značilo. Ljubav ima svoju optiku. Imali su lijep život.
Danas na dženazi, ne znam ko je više plakao za njom, da li njen suprug ili njen brat. Gledao sam ih obojicu pored njene svježe humke, suze su im frcale po njenom zemljanom pokrivaču. Tražio sam riječi da ih utješim, samo su Božije dolazile u obzir i bile kadre pružiti utjehu. Sve je već određeno. Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo. Allah neće dopustiti da propadne nagrada onima koji su bili vjernic
KOMENTARI