Sjedeći na oronuloj klupi na autobuskoj stanici, posmatram svijet oko sebe. Pokušavam napisati novu priču ali mi to olako ne uspijeva..
U stari debeli rokovnik ispisah par rečenica koje u milisekundi prekrižih i ostavih u već odmakloj prošlosti. Došlo je vrijeme za polazak. Dugo sam gledala kroz zamagljeni prozor dok su se kišne kapljice slivale niz njeg. Na jednosatnoj pauzi između ostalog, zapazih lik dječaka iz Sirije.
Visokog rasta, mršav i iznemogao ušao je u autobus. Spazih da ima modrice svuda po tijelu. Kasnije u toku razgovora, vozač autobusa mi je rekao da je dječaku cijela porodica ubijena i kako su mu danima sakupljali novac za kartu da bi stigao do Bihaća ,gdje su se nalazili njegovi sunarodnjaci. Mnogi ga poput njegove sudbine nisu štedjeli.
Tukli su ga i mučili, ali dječak je vjerovao da bolje sutra ipak dolazi. Da će i njega Bog pogledati. Jer Bog je milostiv i štiti svoje robove.
Tako su nas barem sve učili u školi. Promrzao od spavanja na otvorenom, na prljavim podovima autobuskih stanica i predvorju trgovina, dječak je zaspao na ugodnom zadnjem sjedištu našeg autobusa. Nakon što se probudio, poklonila sam mu čokoladicu koju sam imala kod sebe.
Nije mnogo ali je svakako bilo od srca.Drhtavim rukama je primio čokoladu i za tren oka je pojeo, a iz toga se moglo zaključiti da nije jeo već danima. Pogledao me velikim smeđim suznim očima, kao da mi želi reći hvala. Taj pogled mi se urezao duboko ispod kože.
Nisam mu znala ime. Niko nije. Nije puno ni pričao. Engleski je slabo poznavao. Kasnije sam saznala da je otišao u Italiju, u nadi i želji da će pronaći dugo sanjani mir.
Dala sam mu ime Jusuf. Ime poslanika kojeg su braća tako hladnokrvno pokušala ubiti, a on im je na kraju oprostio.
Možda će i ovaj Jusuf moći oprostiti neljudima koji su mu uzeli roditelje, brata, djetinjstvo i dom.
Piše Maida Dubica
KOMENTARI