instant fap

Maida Dubica: Humanost, najljepša ljudska vrlina

Maida Dubica: Humanost, najljepša ljudska vrlina

Pitam se kada sam saznala da život nije satkan od leptira i šarenih balona nevješto nacrtanih na komadu papira? Koji mi je to trenutak pokazao neblagu surovost života?Misli kao bujice naviru.

Sjedim na klupi,čekajući autobus do Sanskog Mosta i posmatram ljude oko sebe. Bura se sprema ali ni blizu onoj koja je u meni. U razmišljanju su me prekinuli nepoznati glasovi. Primjetih grupu od nekoliko srednjovječnih osoba i dvije malene djevojčice.

Nijedna nije imala više od pet godina. Jedna djevojčica je jakim stiskom držala blatnjavu lutkicu, kao da se boji da  će i nju, iznenada,baš poput svog doma izgubiti. Gledala me je velikim  smeđim,suznim očima.Taj pogled pamtit ću dovijeka.

Promrzli i umorni, tražili su spas u kartama za Sarajevo. Nisu ih kupili.Gospođa za pultom je primila jednog od njih i čudnom gestikulacijom dokazala svim prisutnim da takvi poput njega nigdje nisu dobrodošli. Jer oni su “izbjeglice”.

Osjetih dubok nemir u sebi nakon njenih riječi. Izbjeglice ,o, kako ružan naziv za nekog ko je skupio dovoljno snage i hrabrosti da napusti svoje rodno mjesto,svoj cijeli život i krene u nepoznato.Sama ta gospođa(više i ne znam da li joj ovaj epitet uistinu odgovara) je, vjerujem,prije nekoliko godina, bila na njihovom mjestu.I moji roditelji, djed i nana su bili na njihovom mjestu. Bili smo baš poput njih.

Žao mi je što su mnogi od nas nakon propaćenih godina,mučenja i stradanja postali okrutni baš poput onih zbog kojih smo bježali iz naših domova. Zapitala sam se,da li smo uistinu zaslužili da nam bude bolje?Danas,mnogi samo ravnodušnost pokazuju prema tim ljudima u nevolji.Ponovih naglas onu dobro poznatu i rekoh da je to prava definicija našeg vremena:”U kamenu ništa ljudsko,a u ljudima sve kameno.”Svi koji su hodili zemaljskim stazama su se vjerujem, pitali koji je razlog njihovog postojanja?

Zašto su baš oni dobili propusnicu za ovaj neveseli ,zemaljski lunapark?Nagađati možemo dovijeka ali učinimo naš život vrijednim življenja. Pomozimo tim ljudima kad im je najgore,sad,baš sad u ovom trenutku.Svako od nas im može pomoći.

Sve je samo stvar izbora.Možda nikad nećemo pronaći smisao života ali nam je svrha nadomak ruke, pa, makar,neka oni poslije nas znaju da smo živjeli.

Baš zbog ovakvih situacija, mojih sumornih promatranja i detaljnog analiziranja,svaki put iznova napustim svoju čahuru i pogledam životu direktno u oči.

A taj susret mi nije bio nikad draži. 

KOMENTARI