Ljeto je. Osjeća se sparina u zraku, pa je sve teže i teže pravilno disati.Na čelu se skupljaju prve kapljice znoja.
Sjedoh na oronulu drvenu klupu na obližnjoj stanici i krenuh čitati novo izdanje najdražeg novinskog lista. Pažnju mi privuče i suviše istaknut naslov:Mladi odlaze, stari ostaju”. Misli mi, u tom trenutku, odlutaše.
Žao mi je što smo nakon svih propaćenih godina, mučenja i stradanja ponovo primorani “trbuhom za kruhom” odlaziti iz svojih domova. Domovinu napuštamo i odlazimo, a znamo da su gorki zalogaji u tuđoj zemlji i da nas nigdje neće sunce grijati kao što grije ovdje. Naši djedovi i nane su živjeli za ponovni povratak u našu domovinu, živjeli su za trenutak kada će ponovo kročiti na svoju zemlju.
Još pod dojmom ranijih misli, spazih bračni par, srednjih godina, na prvi pogled, veoma lijep i usklađen. Nakon par minuta detaljnog promatranja, shvatila sam da sina ispraćaju u sadašnju “obećanu zemlju”. Nakon brojnih zagrljaja, tapšanja po ramenima i par ispuštenih skoro nečujnih uzdaha, sa suzama u očima, sin im je ušao u autobus, spreman za odlazak. Njegov otac u tom trenutku, drhtavim rukama traži mobilni telefon i skreće pogled kako mu niko ne bi ugledao suzne oči.
Majka, sitna ali jaka žena, čije su izborane ruke odavale da žive teškim načinom života i koja sigurno puno briga nosi na ramenima, nepomično stoji i sa blagom odsutnošću posmatra autobus kojeg postepeno gubi iz vida. Još uvijek traži poznati lik svog sina. Ali, nije ga našla. Otišao je. Nedaleko od nje, ugledah lik male djevojčice, skromno odjevene i preplašene, čija se malena ruka utopila u očevoj radničkoj ruci.
U nevjerici je tražila majku i malenog brata. Sa suzama u očima ih je dozivala. Odgovora nije bilo. Nije znala zašto je majka otišla. Nije znala da je poput mnogih otišla u potragu za boljim životom. Zbog njih. Zbog sebe. Napuštamo naše porodice, našu zemlju i odlazimo u tuđinu.
Puni autobusi našeg naroda odlaze. Vraćat će se prazni, bez njih, jer se neće i ne žele vratiti. Žalosno je gledati kako te iste autobuse sa uplakanim očima i bolom u grudima ispraćaju roditelji, rodbina i svi dragi ljudi prisiljeni da žive bez najmilijih i ostaju ih željni dok god su živi.
Jedan profesor na mom fakultetu nam je u toku predavanja rekao :”Djeco, kada je završite fakultet idite u Njemačku i ne vraćajte se. A Bosnu, nju ostavite sirijskim izbjeglicama.”Nakon sumornih promatranja i detaljnog analiziranja, svaki put iznova napustim svoju čahuru i pogledam životu u oči. A taj susret mi ovaj put nije bio drag.
KOMENTARI