Maida Dubica: Poštujte starije

Maida Dubica: Poštujte starije

Mirnim koracima izađoh u skromnu  avliju.Pronađoh  mjesto na staroj izvezenoj prostirci i krenuh razgledati prirodu oko sebe. Travu koja se lagano njiše na blagom povjetarcu i razgranate krošnje drveća..

Iznenada utonuh u misli. Prenevini smo da bi smo čežnju razumjeli ,a premladi da bismo je osjećali, pomislih. Nesvjesna svojih riječi, ravnodušno sam gledala oko sebe. Čula sam teške korake koji su se približavali. Bio je to moj djed. Spustio je drveni štap i ubrzo  pronašao mjesto na staroj izvezenoj prostirci, baš tu pored mene. 

Svaka njegova riječ mi je ulijevala snagu u bolje sutra. Svaka od njih mi je bila poput štita, poput znamenja. Gradio je godinama zaštitničku tvrđevinu na ruševinama,okivao ju je sa poštovanjem i razumijevanjem samo za mene. Njegovo lice, teško i zatvoreno malo je odavalo od onoga što se u njemu dešavalo. Njegove umorne izborane ruke odavale su sliku teškog i napaćenog života.

A njegove oči su bile priča za sebe. Malo carstvo se krilo u djedovim očima. Uvijek pune života i sreće bez obzira na sve ono što mu život priredi i donese. Tu je i crna kapa koju je svakodnevno nosio. U džepu je uvijek imao bombon za svako dijete iz našeg sela , a tu je još pokoja lijepa riječ za svakog prolaznika. Pričao mi je moj djed, pričao o teškim vremenima, ali uvijek sa osmijeh na usnama. “Dijete moje, pretrpili smo puno toga, te živjeli za dane kada ne moramo više ništa trpjeti. Sa imanom u grudima, vjerovali smo u bolje sutra.

Vjerovali da će se rat završiti i bolji dani doći. Sada kada je vrijeme boljih dana došlo, otuđili smo se, zaboravili jedni na druge i na zajedništvo koje nas je držalo u životu. “Samo sam ga zagrlila i poželjela reći da će sve biti uredu, ali nisam mogla. Preplaviše me osjećaji tuge i bola. Nastavio je grčevito pričati :”Drago dijete, ostao sam sam nakon smrti supruge. Često odem pa sjedim pored rijeke Sane.Sjedim i i osluškujem. Imam osjećaj da me je rijeka Sana osnažila.

Prigrlila me je kao napušteno siroče.” Pogledao me suznim plavim očima i samo izustio :”Često sam usamljen, djeca su otišla u svijet i dolaze povremeno. Mnogo mi nedostaju. Ne znam koliko mi je života ostalo i radujem se svakom novom danu jer ću čuti njihov glas, glas moje djece”.Prisjetim se često ovog razgovora i tuge u djedovim očima kada mi je ovo pričao. 

Mog djeda već odavno nema, a poslije njega su ostale njegove priče i ja da ih prenosim drugima. Poštujte i obilazite svoje starije. Neko bi dao sve samo da ih, opet, barem i na trenutak vidi. 

Maida Dubica 

KOMENTARI