Oktobar je već stigao.Jesenje ruho je zarobilo sve u meni i oko mene. Šetala sam uskim ulicama rodnog grada i čudila sam se vremenu koje je munjevito prolazilo.
“Kao da je jučer bila sva ona euforija oko novogodišnjeg slavlja” – pomislih. Prolaznici su užurbano koračali i vješto se međusobno izbjegavali. Ipak, mogao se čuti pozdrav i poneka riječ razmijenjeni reda radi, te bi svi nastavljali dalje obuzeti nekim “brzinskim ludilom.”U rukama su nezgrapno nosili telefone, one “pametne.”
Gledali su u ekrane propuštajući ljepotu života i prirode. Gazili su prema zacrtanom odredištu ušuškani u taj lažni, virtualni svijet. Pitam se: “Zašto su mu toliko naklonjeni?” Ne budimo zarobljenici društvenih mreža. Životni vijek je kratkog trajanja. Ne smijemo ga potrošiti na jurnjavu i popularno skupljanje pratilaca.
Osjetimo i spoznajmo trenutak, svaki sat, godinu i život s nama bitnim ljudima. Pretočimo vrijeme u primanje i davanje ljubavi, brižnosti i razumijevanja.
Zato iskoristimo vrijeme na pravi način, ne gubimo ga u tiho propadanje i patnju zbog želje za nepotrebnim stapanjem s onim što je trenutno popularno.
Jer smisao života možda nikad nećemo pronaći, ali nam je svrha nadomak ruke, makar neka oni poslije nas znaju da smo postojali.
Maida Dubica
KOMENTARI