Ranog julskog jutra na putu do fakulteta, sretoh poznato i meni veoma drago lice. Redovno sam je viđala prolazeći pokraj njene kuće. Mala, trošna kućica krila je brojne uzdahe, suze i neprospavane noći u siromaštvu .Krov se već urušilo, a na kućnim otvorima,umjesto prozora, stojale su tkanine. Oronula drvena vrata krila su nanine oskudno namještene prostorije od znatiželjnih pogleda brojnih prolaznika.Ispred njenog doma posađeni su cvjetovi različitih boja i mirisa. Šarenilo je skrivalo i potiskivalo kao olovo tešku tugu.
Jednog jutra, dok sam prolazila, priđoh joj da je pitam treba li joj pomoći oko nošenja posuda punih vode, dok je dolazila sa obližnjeg bunara.Njene ruke, odavale su sliku teškog i napaćenog života.Nosila je sivu mahramu i šarene dimije. Često sam je viđala u istoj, ali uvijek čistoj odjeći. Sitne građe, ali velikog srca, nana je svakog jutra obavljala teške, naporne, iste poslove,ali nikad tužna ni mrzovoljna.
Niti na Boga ljuta jer joj je dodijelio takvu sudbinu. Baš njoj! Baš njoj koja je bila, a i još uvijek je, spremna dati i svoj posljednji zalogaj drugome.Upitah je,onako kako ljudi to redovno pitaju u razgovorima,kada ne znaju šta da kažu: Nano, kako živite?””Ja ne živim dijete, ja životarim,” reče i nasmiješi se.Uvijek je bila nasmijana, baš takvu je pamtim.Ko bi rekao da su se sve kule na njenim leđima slomile, da je toliko ratova prebrodila,ali smiješak nikad nije izgubila.Svaka bora na njenom licu predstavljala je bitku koju je sama vodila.Kaže da ima desetljeće kako joj je muž preselio na Ahiret. Sada, poslije njegove smrti, živi sama u toj trošnoj kućici.Sinovi su joj, kaže, svaki otišao na svoju stranu.
Prvih godina nakon odlaska u tuđinu redovno su je zvali, sada se više ne javljaju. “Živim za dan, kada ću ponovo vidjeti svoju djecu i unučad ” – reče i ispusti dubok uzdah, kao da je znala da se to nikad neće ostvariti, ali je ipak usadila malo vjere i nade u izgovorene riječi. Od tog dana odlučila sam je redovno posjećivati.
Nedavno dok sam ulazila u njen skromni dom, reče mi : “Drago dijete,vratila si svjetlost mojoj duši, nur mom životu i hvala ti na tome.Hvala ti što me redovno posjećuješ i uljepšavaš preostale dane moga života.”
Zaplakale smo, svako iz svog razloga. Nana Halima od sreće što je izliječila svoju usamljenost, a ja, ja sam plakala zbog njenih riječi. Zbog njenog osmijeha naučila sam da se u životu, hrabro stojeći nosim sa problemima.
Da je sva snaga ovog svijeta sadržana u čovjeku, iako toga često nismo svjesni. Naučila sam da je život dar kojeg moramo cijeniti. Jer ko ne cijeni život, nije ga ni zaslužio.
Maida Dubica
KOMENTARI