Mali parkić je od davnina kultno mjesto okupljanja mladih sanjana, ali i svih onih koji se tako osjećaju.
Nezaobilazna je stanica u gradu, a često ga posjećuju i znatiželjni turisti.
Prvo šta ih privuče je to šta vide ljude da sjede ili stoje te da se muzika čuje.
Iz godine u godinu, novi i stari ljudi dolaze, a dešavanja u parkiću i po danu i po noći čuvaju sada njegovi mladi starosjedioci.
Oni znaju i sve tajne skrivene iza zidova našega grada i pričaju ih samo povjerljivim osobama.
Bilo je nekoliko tradicionalnih mjesta gdje su se okupljali stanovnici grada na Sani. Kako je vrijeme prolazilo i gradska infrastruktura se mjenjala ta sastajališta su nestajala.
Mali parkić na Zdeni je preživio sve radove i ratove.
Okupljanje u parkiću za sanjane počinje još u osnovnoj školi kad bi išli popodne baciti krug i pojesti sladoled kod Mehija.
To je bilo dok ne padne noć.
Kad je krenula srednja škola, onda se lagano počelo poslije mraka skupljati.
Tamo su se pušile prve cigare, stvarale prve ljubavi, bilo je svađa, plača, smijeha i pjesme
Ne postoji način da se nabroji sve o čemu se tamo priča. Kamenje na dnu rijeke Zdene je čulo toliko tajni, toliko gluposti, pametnih stvari i ideja, svađa, prepiranja, najviše smijeha.
Iz parkića se nadzire cijelo mjesto i ima se cijeli grad na dlanu.
Sve se vidi, sve se čuje i zna, sakriti se ništa ne može.
Zna se pričati o zvijezdama, vremenu, voću, povrću, muzici, sladoledima, ćevapima, kafićima i pićima, o kupanju, školi, nogometu, politici, svako o svome i o tuđemu poslu.
Često se tako znalo sjetiti škole i profesora u školi i njihovih fraza jer sad već variraju generacije pa svako ima svoju priču, druge profesore i razne dogodovštine iz škole.
Priča se o staroj Sani i kako je izgledala, ko se sjeća ćire, majica s juhom od kornjača, Seke Silverke iz parkića, popodnevnih priča dok su matere pile kafu, o istoriji, o budućnosti…
U parkiću su se potpisivale peticije, održavali štrajkovi, dizale demonstracije, skupljala humanitarna pomoć, postavljali razni štandovi.
A onda je unazad desetak godina postao centralno mjesto održavanja manifestacije Ljeto na Sani. Nekoliko posljednjih godina se u parkiću organizuje novogodišnji program Zimska čarolija
Svake godine je turista sve više. Ne prođe veče da se ne bi sa nekim upoznali iz Poljske, Engleske, Češke, Italije, Njemačke. Postoje i neki koji se svake godine vrate i uvijek se jave, šta je jako lijepo. Prvo dolaze skandinavci, većinom Švedi i Danci, a bude i Norvežana i Finaca. Zatim stižu Švabe, Talijani i Francuzi a ima i Amera i Engleza.
Ove godine malo su preplavili parkić Australijanci i drugi stranci.
Ne smeta mi, čak mi godi, ali sam primijetio, nekad su arogantni, nekad nisu.
Ali, još uvijek mi ulete ljudi i pitaju šta ima novo u Sani, gdi je ovo gdje je ono, gdje izaći , dobro pojesti…
Ove godine ih je bilo čak i više bilo nego naših, raspršilo se to sve, neki su prerasli to, neki misle da šta će sjesti u parkić kad ne može u kafić ili kod nekoga na roštilj.
Neki nemaju vremena jer rade non stop.
Tako je to sa svime, stari odu, novi dođu, ali se svi družimo bez ikakvih predrasuda vezanih uz godine, pamet, društvo.
Što je najvažnije, svi su dobrodošli u parkić.
Ima dovoljno mjesta da svi mogu sjesti i niko nije isključen iz ekipe – formacija: zid, klupa, oko klupe, stepenice.
Blizu su kafići za šta god treba.
Jednostavno, jednostavan za korištenje!
Zdena je uvijek blizu za oprati ruke, usta, noge, sve. Za oprati od svih grijeha.
– – – – –
Sluša se i svira razna muzika.
Ima i roka, i popa, narodnjaka, svega, od sevdalinki do džeza.
Za svakoga po malo.
Bude i cajki, ali šta ćeš, dok nije tvoje i u tebe se ne dira i ne smeta ti, neka ljudi uživaju u tome šta ih veseli.
KOMENTARI