Zašto težimo ka beskonačnosti. Šta to uistinu za nas znači? “Matematički simbol za beskonačno (∞) već je vijekovima toliko sveprisutan, da se može zateći čak i u logoima korporacija, tarotu, tipografiji, grafičkom dizajnu, čak i na pobunjeničkoj zastavi kanadskog domorodačkog naroda Metis s početka 19. vijeka.” Kažete da bi sve trebalo imati početak i kraj, to jest da smo u životu tako naučili.
Evo, stol za kojim sjedimo ima početak i kraj, olovka kojom pišete ima također početak i kraj. Krapinski pračovjek već nije bio siguran ima li, na primjer, rijeka Drava početak i kraj. Stari Grci nisu znali kako je daleko Mjesec, a sadašnje dimenzije vidljivoga svemira prekoračuju udaljenost koja je sto bilijuna puta veća od udaljenosti Mjeseca od Zemlje. Na takvim, ljudima teško zamislivim daljinama, uistinu je teško zamisliti pojam – kraj. Pojam kraj postoji samo za nešto što je shvatljivo i poznato, ali za neshvatljivo ne može se tvrditi da baš mora imati kraj.
Da li beskonačna ljubav ima kraj? Svako od nas teži ka nekoj beskonačnosti u nadi da nema kraja ljepotama ljubavi, strasti, nježnosti. To je isto kao s tunelom, jer na kraju svakog tunela pojavi se svjetlost. Kažu da životu nema kraja, makar u duhovnom smislu ne. Sa ovim zemaljskim životom ćemo jednog dana zaključiti, ali kako kažu, negdje drugo ćemo da nastavimo. Ima li istine u tome? Da li imamo ikakav dokaz? Platon je jednom prilikom rekao: „Ljudska je duša besmrtna.
Nade i težnje duše uperene su ka drugome svijetu. Pravi mudrac želi umrijeti kako bi započeo nov život.” A šta mi želimo? Neki od nas žele u ovozemaljskom životu da žive “punom parom”, neki žele da dostignu određene ciljeve u životu, neki žive život o kojem bi mnogi samo da sanjali, a neki, jednostavno, nemaju nikakvog života. Meni se ipak sviđa ona verzija “živjeti život punom parom”.
U današnje vrijeme ni ne možemo imati neke ciljev, planove. Nikada ne možemo znati šta nas slijedeće jutro čeka. To nam je već bilo mnogo puta dokazano. U ovom trenutku se svi borimo sa nekim virusom. Neko je negdje živjeo punom parom i pojeo supu od šišmiša i svi ostali moramo sada biti zatvoreni. Šalu na stranu. Da li je to sudbina ili izbor? Mislim, da niko od nas nema konkretan i tačan odgovor na ovakve stvari, na ovakve situacije. Svi možemo spekulisati u ovim trenutcima, izmišljati i ismijavati, ali najbitnije je da budemo strpljivi.
Da ostanemo kući dok ne prođe ova ludnica. Da li ima kraja ovome, ovoj izolaciji, ovoj pandemiji? Šta vi mislite? Ipak svaki čovjek razmišlja na svoj način. Ja mislim, da ipak ima.
Strpljivost ljudi – osobina koja vam određuje kvalitetu života. Ne ide preko noći…
KOMENTARI