„Niko ne zna ko je bio Meša Tuzla. Ima jedan čovjek , sto i šesta mu godina i on kaže kako Meša Tuzla nikada nije postojao. A može li biti, bolan, nešto što nikada nije postojalo?“. Možda se ovako, na sidranovski način, može započeti priča o Meši Tuzli. Ko je on bio, kako se ušetao u kolektivno pamćenje starijih generacija Sanjana i kako je iščezlo sjećanje na njega, danas niko sa sigurnošću ne može kazati.
Imaginarna hronika sanske doline evidentirala ga je kao jednog sasvim običnog građanina, socijalističkog trudbenika koji je mukotrpnim i poštenim radom zarađivao kruh od sedam kora. O tome kako se prezivao i je li imao porodicu, u ovim hronikama nismo mogli pronaći odgovor, jednostavno, građanin je evidentiran samo pod svojim nadimkom. Na osnovu ovih podataka mogli bi, s velikom vjerovatnoćom, zaključiti kako se junak ove kratke pripovjesti zvao Mehmed, a nadimak Tuzla zasigurno je vezan za istoimeni grad. Neki kažu kako je Meša porijeklom iz „grada soli“, da je rano ostao bez roditelja i da ga je podigla jedna sanska porodica, ali ove podatke nismo mogli provjeriti. Uostalom, Sanjani su oduvijek bili poznati kao ljudi koji vole drugima prišivati nadimke. Nekako, nadimak je mnogo prisniji od nečijeg vlastitog imena i prezimena, a nerijetko, govori nam nešto više o fizičkim ili karakternim osobinama svoga nosioca. Meša Tuzla je čovjek u srednjim životnim godinama, po zanimanju moler i u jutarnjim satima se mogao sresti kako na biciklu odlazi na posao. Na zadnjem točku njegovog dvotočkaša bila je mala korpa i moglo se vidjeti da se u njoj nalazi valjak, četka, rukavice i ostali pribor za moleraj. Sa smiješkom na licu pozdravljao je prolaznike i sa svima razmjenjivao tople riječi i dosjetke. Starije žene su govorile kako u moleraju nema boljeg majstora od njega.
„Kada Meša okreči miran si naredne tri godine. Završi posao i nema se za njim šta čistiti, toliko je pedantan.“, često bi se čulo iz usta starijih. Međutim, ubrzo bi nakon ove konstatacije uslijedio duboki uzdah i klimanje glavom koje je nagovještavalo i drugu stranu priče o Meši. Baš kao u poznatoj priči o doktoru Džekilu i misteru Hajdu, i naš junak je bio lik s dva sasvim oprečna karaktera. Nakon što bi okrečio nečiju kuću ili stan, Meša bi po pravilu završavao u nekoj od poznatih sanskih kafana i iz njih bi izlazio u ranim večernjim satima mrtav pijan. Kući se vraćao teturajući s jednog kraja ulice na drugi, začikavajući i tražeći kavgu sa slučajnim prolaznicima. Iz nekog razloga, u alkoholoziranom stanju Meša je bio kivan na Sanski Most i Sanjane i neprestano bi galamio kako je on iz Tuzle, „pravog grada“. Partnera za kavgu nije mogao pronaći, jer su ga svi dobro poznavali kao dobrodušnog veseljaka kojeg alkohol „malo ponese“. Jedino bi zlurada djeca trčala za njim pokušavajući ga što više isprovocirati, a to bi uvijek uspjevalo pominjanjem Tuzle u ružnom kontekstu, jer Meša na Tuzlu nije dao. Na putu do kuće, najteža dionica za pripitog molera bio je stari drveni mašinski most, koji se u jednom trenutku svoga postojanja, negdje tamo osamdesetih godina prošlog vijeka, toliko bio nakrivio da je prolazak njime bio veliki rizik. U ljetnim mjesecima, kada se veliki broj Sanjana kupao na Karića plaži, Mešin hod trošnim i dotrajalim mostom bio je prava atrakcija. Iako trešten pijan, on bi polako, u sjedećem položaju i odupirući se rukama i nogama, mic po mic, prelazio most i trajalo je to čitavu vječnost.
Na trenutak bi se odmorio i bacio pogled na prepunu plažu koja je sa smijehom i dobacivanjem pratila njegov performans. „Šta je Sanjani, šta gledate, ja sam Meša Tuzla, šta sad hoćete.“, glasno bi vikao prije no bi što nastavio svoj put. Na kraju bi Meša prepuzao most, ustao na klimave noge i prijeteći prstom kupačima nastavljao brondati na temu nepostojećeg rivalstva Sanskog Mosta i Tuzle. Ujutro bi opet odlazio na posao, u radničkom odijelu, sređen i pedantan i bila je prava misterija kako se uspjevao tako brzo oporaviti od pijanstva i izliječiti mamurluk. Uvijek smo se pitali ko je Mešinoj kući dovozio biciklo, jer je iz kafane redovito kući dolazio pješice, a ujutro bi njime opet odlazio na posao. Ova zanimljiva ljudska pojava godinama je oplemenjivala kolorit sanske svakodnevnice, a potom je, baš kao i sve prolazne stvari na svijetu, koprena zaborava prekrila sjećanje na njegovo ovozemaljsko bivstvovanje. Odgovore kako i kada je preselio na drugi, bolji svijet, također nismo mogli pronaći u našim nepostojećim hronikama. Gledajući s ove vremenske distance možemo konstatovati kako je sjećanje na Mešu Tuzlu drago i prijatno jer ima miris prošlosti i to one prošlosti u kojoj se nisu događale loše stvari. Tako danas mislimo i osjećamo jer smo sve loše pozaboravljali i jer je oko nas toliko nepristojnih i bahatih ljudi koji se sjećaju samo onog lošeg, pa čak i onoga ružnog što se nikada nije ni dogodilo. U ovakvim pričama ima i neke teške i tmurne vlage, vječne magle i zime koje su nekako prekrile naše živote.
Lijepo je sjećati se, jer su u instituciji sjećanja svi razlozi, i za radost i tugu, a oni su često isti. I uvijek kada vidiš da neko na zadnjem kotaču bicikla vozi kantu „jupola“ i valjak za krečenje, pomisliš na Mešu Tuzlu i obuzme te neka milina i sjeta.
Zlatan Čekić
KOMENTARI