Razgovarao: Tomislav Šoštarić
Mirza Mešić, zagrebački politolog i bivši imam Islamske zajednice u Zagrebu, na izvanrednimparlamentarnim izborima u Hrvatskoj iduće nedjelje bit će istaknut kao neovisni bošnjački kandidat za izbor zastupnika u Hrvatski sabor pripadnika bošnjačke, albanske, crnogorske, makedonske i slovenske manjine.
Kako se imami ne mogu aktivno baviti politikom, nakon službene objave kandidature, koja je nekim krugovima bošnjačke zajednice izazvala negodovanje, prestao je obnašati sve dužnosti u Islamskoj zajednici.
Kao jedan od ključnih razloga za ulazak u politiku ističe činjenicu da na izborima 2015. predloženi kandidati iz bošnjačkog naroda nisu zadobili povjerenje birača, odnosno da su Bošnjaci u najvećoj mjeri apstinirali od glasovanja za manjinsku listu. Time su, smatra, jasno poručili da nisu zadovoljni ponuđenim kandidatima.
Mešić, koji je uz Fakultet islamskih nauka u Sarajevu magistrirao na području međunarodnih odnosa na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti te potom upisao i doktorat, za Al Jazeeru govori o potrebi da položaj Bošnjaka u hrvatskoj politici i društvu bude bolje zastupljen, a njihovi interesi intenzivnije artikulirani, kao i interesi ostalih nacionalnih manjina koje bi zastupao, u slučaju da mu birači daju povjerenje.
- Zašto ste se odlučili napustiti dužnosti u Islamskoj zajednici i kandidirati se na izborima za Sabor? Znači li to da položaj bošnjačke manjine u hrvatskoj politici, ali i društvu, ocjenjujete nezadovoljavajućim i zašto? Što su problemi drugih manjina koje bi zastupali, što treba jačati u položaju tih manjina?
– Činjenica da na zadnjim parlamentarnim izborima predloženi kandidati iz mog bošnjačkog naroda nisu zadobili povjerenje birača, odnosno da su Bošnjaci u najvećoj mjeri apstinirali od glasanja za manjinsku listu, jasno poručujući da nisu zadovoljni ponuđenim kandidatima jedan je od ključnih razloga koji su prevagnuli u mojoj odluci da napustim Islamsku zajednicu i da se kao neovisni bošnjački kandidat, kao magistar političkih znanosti iz područja međunarodnih odnosa, kandidiram na sljedećim parlamentarnim izborima za zastupnika pet nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru. S obzirom na dosadašnji doprinos hrvatskome društvu, Bošnjaci ne mogu biti nikako zadovoljni sa njihovom zastupljenošću u strukturama vlasti. Trenutno nemamo nijednog visokopozicioniranog Bošnjaka u strukturama vlasti.
Moramo imati na umu da su Bošnjaci trenutno druga po brojnosti nacionalna manjina u Hrvatskoj, a prva po doprinosu u stvaranju suverene i moderne Hrvatske tokom i nakon Domovinskog rata, u kojem je 25.000 Bošnjaka branilo Hrvatsku od velikosrpske agresije. Svoje živote u temelje neovisne Hrvatske utkalo je više od 1.160 Bošnjaka, što je, gledajući procentualno, najviše od svih naroda koji žive u Republici Hrvatskoj. Dodajmo tome i ogromne zasluge i doprinose koje su Bošnjaci utkali u hrvatsku kulturu i društvo kroz bezmalo 150 godina svoje prisutnosti na javnoj sceni ove zemlje – u znanosti, književnosti, slikarstvu, kiparstvu, pozorištu, medicini, arhitekturi…
Zato smatram da položaj Bošnjaka u hrvatskoj politici, odnosno u hrvatskom društvu, može i mora biti bolje zastupljen, a njihovi interesi intenzivnije artikulirani. Naravno da ću se s istim žarom boriti za afirmaciju interesa i ostalih nacionalnih manjina koje zastupam sukladno Ustavu i Ustavnom zakonu o nacionalnim manjinama.
U biti su to slični problemi koji s jedne strane muče sve manjine u Hrvatskoj. Izdvojio bih pojačanu asimilaciju i demografski deficit, ali i predrasude pa i izljeve ksenofobije prema manjinama, a s druge strane, to su problemi s kojima se suočavaju i većinski hrvatski narod – nedostatak radnih mjesta, odlazak mladih, općenito stanje besperspektivnosti.
- Stav institucija – od države, Islamske zajednice do samog zagrebačkog muftije Aziza Hasanovića – jest da je tzv. hrvatski model integracije muslimanske zajednice u društvo primjer za Europu, koji toj zajednici pruža sva prava i slobode te neometano prakticiranje svoje vjere, običaja i načina života, pri čemu nisu izloženi neugodnostima ni na institucionalnoj ni na svakodnevnoj razini. Je li stvarna slika doista takva ili ipak ima problema i kojih?
– Da je hrvatski model rješavanja statusa Islamske zajednice u jednoj europskoj zemlji među najbolje riješenim ne samo u Europi nego i šire, potvrdili su mnogi koji se bave ovom problematikom. Tome doprinosi i dobra integriranost Bošnjaka i Albanaca u hrvatsko društvo.
Imajmo uvijek na umu činjenicu da su Bošnjaci i Albanci autohtoni europski narodi koji su u jednom trenutku povijesti prigrlili islam koji je temelj njihova identiteta, a opet su zbog te činjenice nerijetko izloženi određenim pritiscima.
No, svi moraju znati – Bošnjaci i Albanci niotkud nisu došli niti će igdje ići. Hrvatska je njihova domovina i oni se tako i ponašaju, te ne žele da ih se doživljava kao građane drugog reda. Suočavaju se sa istim problemima kao i većinski hrvatski narod, kako sam već naglasio.
- Ističete razjedinjenost u dijelu bošnjačke zajednice u Hrvatskoj. Je li ta razjedinjenost vidljiva među ‘običnim’ pripadnicima manjine, u Islamskoj zajednici i islamskim organizacijama u Hrvatskoj, ili samo u činjenici postojanja tri stranke, koje nisu uspjele dati visokopozicioniranog dužnosnika nakon prošlih izbora i što je uzrok toj razjedinjenosti?
– Trenutno su aktivne tri bošnjačke stranke, između sebe i unutar sebe razjedinjene. Za sada ta “razjedinjenost” ostaje na razini različitog artikuliranja uskih stranačkih, da ne velim osobnih, političkih interesa, a manje među običnim ljudima, članovima Islamske zajednice ili određene bošnjačke udruge odnosno asocijacije.
Bošnjaci, nezadovoljni takvom situacijom, takvim načinom predstavljanja njihovih interesa, na zadnjim su izborima apstinirali od glasanja za svoje predstavnike. Nadamo se da će na ovim izborima Bošnjaci pokazati želju da izaberu promjene i da će se odlučiti za manjinsku listu.
- Je li to ili nešto drugo, i što, uzrok činjenici da nije bilo zastupnika iz redova Bošnjaka u posljednjem sazivu Sabora? Je li to možda pokazatelj povećane asimilacije u odnosu na integraciju u hrvatskom društvu, na što se, primjerice, žale neki krugovi unutar srpske manjine, ili se radi o nečem drugom?
– Istina, proces asimilacije je u izvjesnoj mjeri zahvatio i moj bošnjački narod. Međutim, gubitak svog saborskog zastupnika na prošlim izborima ne bih stavljao u kontekst pojačane asimilacije. Ovdje se jednostavno radi o nezadovoljstvu s predloženim kandidatima.
- Zagovarate ideju posebnog zastupnika za Bošnjake u Hrvatskom saboru, unutar 12. izborne jedinice… U svjetlu ovoga, o čemu govorite i za što se zalažete, zašto to smatrate toliko važnim pitanjem?
– Zagovaranje ideje posebnog zastupnika za Bošnjake u Hrvatskom saboru, unutar 12. izborne jedinice, shodno zastupljenosti i povijesnim zaslugama Bošnjaka, posebice u sudjelovanju Bošnjaka u Domovinskom ratu i obrani Republike Hrvatske, među najvažnijim su pitanjima koja očekuju svakog budućeg bošnjačkog zastupnika u Hrvatskom saboru, pa i mene kada budem izabran.
Bošnjaci su, procentualno gledajući, najviše krvarili za Hrvatsku. Utkali su svoje živote u temelje neovisne i moderne Hrvatske. I zato imaju pravo tražiti zasebnog saborskog zastupnika, bez obzira na njihov broj u registru birača. Ponavljam, to je naše pravo, to nam se ne poklanja, to su Bošnjaci svojom krvlju zaslužili braneći Hrvatsku od velikosrpske agresije.
- Kako komentirate aktualno pogoršanje odnosa i retoriku između Zagreba i Beograda? Kako se to može odraziti na BiH, u kojoj su Hrvati i Srbi konstitutivni narodi, te na Bošnjake i njihove interese kao trećeg konstitutivnog naroda – pogotovo u ovome trenutku kada u bh. entitetu Republika Srpska najavljuju održavanje referenduma 25. rujna o Danu RS-a?
– Svima nam mora biti u cilju održavanje i jačanje mira i stabilnosti u Bosni i Hercegovini koja je samostalna, neovisna i nedjeljiva država. Službeni Zagreb i Beograd u tome imaju veliku i ozbiljnu ulogu u smislu pomaganja, a ne miješanja u unutarnje stvari BiH. Nadamo se da nam se neće dogoditi 1992. Ako ne bude mira i stabilnosti u Bosni i Hercegovini, neće ga sigurno biti ni u Srbiji ni u Hrvatskoj. Odgovornost međunarodne zajednice je također ogromna. Nadamo se da je nešto naučila iz perioda 1992.-1995. godine. Zato se ne smije dozvoliti nikakva daljnja podjela BiH, niti ikakvi referendumi koji podrivaju mir. Na kraju krajeva, Ustavni sud BiH je bio jasan po tom pitanju.
- Kako i mogu li hrvatska politika, ali i članovi bošnjačke manjine i bošnjačkih stranaka u Hrvatskoj, više utjecati na smirivanje napetosti i stabiliziranje procesa koji se događaju unutar BiH? Koje procese u tom smislu smatrate najvažnijim?
– Bošnjaci u Hrvatskoj predstavljaju svojevrsnu bosanskohercegovačku dijasporu u ovoj zemlji. Time i njihove udruge, stranke, kulturni, vjerski i politički predstavnici čine svojevrsne lobiste, naravno u zakonskim okvirima Republike Hrvatske. Imati dvije domovine u svijetu u kojem pričamo o pluralnim identitetima nije ništa čudno. To je bogatstvo koje svojim ispreplitanjem može donijeti samo dobrobiti objema zemljama. Ja se ne zalažem da Bošnjaci budu tek lojalna i tiha manjina.
Želim ih potaknuti da u potpunosti konzumiraju svoja manjinska prava i čuvaju svoja suštinska identitarna uporišta koja se nalaze u BiH. Bez BiH, mi smo narod bez korijena, a takav narod ne može opstati i osuđen je na asimilaciju.
Čuvati BiH u postojećim granicama, kroz sva dopuštena sredstva je naša obveza. S jedne strane to radimo uspješno kroz kulturu bezmalo jedno čitavo stoljeće, ali propustili smo osigurati mehanizme da to ostvarimo i kroz politički angažman. Naravno, ja sam legalist i ni u kojem smislu ne zalažem se da politički manjinski aktivizam treba na bilo koji način podrivati državni sistem Republike Hrvatske.
Izvor: Al Jazeera
KOMENTARI