Vidjeh te u mom snu noćas. Budim se, otvaram lijeno oči i osjetim da si tu. Ritam tvog disanja, miris tvog postojanja, sigurnost koja me ispunjava kad znam da si pored mene. „Budi moj vjetar u leđa i pomjerit ću golim rukama svaku planinu koja tebi zaklanja sunce“, reče mi jednom.
To je naše pravilo. Naš tajni kod. Koračamo naprijed, koračamo zajedno. I dobro nam je. Dišem za tebe. Dišem s tobom. Posljednjim dahom pričam priču o tebi, Grade! Moj Grad cvijeća, moj Grad na devet rijeka, moja Sana.
Tako obično govorimo kada želimo naglasiti ko smo, šta smo i odakle smo. Znaš li nabrojati sve sanske rijeke? Znaš li kako mirišu lepinje pred iftar dok žurimo Destanu prije nego mujezin objavi kraj posta? Znaš li kakvu melodiju proizvode crkvena zvona nedjeljom? Znaš li kako miriše Sana u ljetno predvečerje? Znaš li kako šušti lišće pod nogama u parku pored Zdene? Kad god osjetim mrak, okupam oči Sanom. Kad čujem da neko želi otići, ja pronađem 101 razlog da ostanem. Gdje da dišem, ako neću udahnuti Sanu? Gdje da zaspem, ako me neće probuditi miris cvijeća s Trga ljiljana?
Ovo je jedini grad koje zovemo po rijeci, a ne po njegovom vlastitom imenu. Sana je srce Sanjana, krv naših predaka, ponos naše djece, muza naših umjetnika, inspiracija našim životima. Dok stojimo na gradskom mostu, ogledaš se u njenoj bistrini, a ja pokušavam da ukradem tvoj osmijeh za našu zajedničku fotografiju. Bježiš kao dijete koje želi biti uhvaćeno, a Sana tiha, a neobuzdana, žurno odnosi sa sobom priču o katancima ljubavi.
Most je, ponegdje, ukrašen njima, a svaki je poseban na svoj način. Neke su parovi tajno ostavljali, uz nadu da će njihova ljubav pobijediti sve nedaće, drugi su ih kačili pompezno, da svi vide koliko se vole, da im povjeruju kad oni sami vjeru izgube.
Priznaješ mi da je miris Sane najljepši parfem koji možeš staviti na sebe kao ukras, a ja udišem vazduh oko tebe i kažem da mi se dopada kad mirišeš na Sanu. Našeg katanca nema, ja te volim bez okova. Kao Sanjanin Sanu.
Uskoro nastavak…
KOMENTARI