Mirsada Simchen-Kahrimanović, djevojčica iz logora Trnopolje: Isplati se zalagati za mir, ljubav i toleranciju

HomeVijestiBiH

Mirsada Simchen-Kahrimanović, djevojčica iz logora Trnopolje: Isplati se zalagati za mir, ljubav i toleranciju

Šta će biti s BiH ako Europska unija okrene leđa ruskoj nafti i plinu

Napisala je knjigu Djevojčica iz logora Trnopolje, priču o trinaestogodišnjoj djevojčici koja je pod granatama srpske vojske morala pobjeći iz svog rodnog mjesta

Mirsada Simchen-Kahrimanović je danas uspješna poslovna žena u SR Njemačkoj. Do uspjeha je stigla marljivim radom i svakodnevnim usavršavanjem. Imala je samo 13 godina kada je s majkom i sestrom morala napustiti rodni kraj i pobjeći u ovu zemlju. Mirsada je napisala i knjigu Djevojčica iz logora Trnopolje, priču o trinaestogodišnjoj bosanskoj djevojčici koja je svjedočila izbijanju rata, u maju 1992. godine. Pod granatama srpske vojske, morala je pobjeći iz svog rodnog mjesta. Bjekstvo od kuće je na kraju završilo u koncentracionom logoru Trnopolje.

 U Njemačkoj sam našla utočište i svoj način kako bolje da živim svoj život. Sada sam ovdje kod kuće. S druge strane, ja imam bosansko djevojačko prezime Kahrimanović jer sam rođena u Bosni, u gradu Kozarcu 1979. godine. S velikim ponosom nosim svoje djevojačko prezime jer sam u ratu 1992. godine izgubila oca i mnoge sugrađane/ke i preko imena i prezimena ostajem vezana sa svojim ocem i domovinom. Moja dva prezimena Simchen-Kahrimanović, predstavljaju i moju domovinu Bosnu i moj novi dom u Njemačkoj, govori Simchen-Kahrimanović.

SIGURNO SE SJEĆATE PRVIH DANA I GODINA PO DOLASKU U NJEMAČKU. KAKO STE SE SNAŠLI U OVOJ ZEMLJI I ČEGA SE NAJČEŠĆE SJEĆATE IZ TOG PERIODA?

 Zajedno s majkom i sestrom uspjela sam pobjeći iz koncentracionog logora, nakon čega sam se sedmicama skrivala u blizini rodnog grada. Zbog takozvanog “etničkog čišćenja”, sve tri smo, u julu 1992. godine bile prisiljene napustiti svoju matičnu državu Bosnu i Hercegovinu i posljednjim prevozom izvedene smo iz zemlje u zamjenu za srpske zatvorenike. U jesen 1992. godine stigla sam u Njemačku sa teškim fizičkim zlostavljanjem iz koncentracionog logora i duboko traumatizirana. Bez ikakve obrade iskustava, morala sam se suočiti sa stvarnošću obaveznog njemačkog školovanja. Iako nisam mogla progovoriti nijednu riječ njemačkog, od mene je zatraženo da odmah dođem na nastavu u školu. Preopterećena ovom situacijom, ponovo su se dogodila traumatična iskustva iza zidova školske zgrade. Uslijedile su dosadne iscrpljujuće godine učenja i integracije kao sada mlade osobe. Najviše se sjećam da tada nikome i ništa nismo značile. Bile smo gore nego najgora bijeda. Kao izbjeglice imale smo tzv. Duldung.

DANAS VAŽITE ZA USPJEŠNU POSLOVNU ŽENU U SR NJEMAČKOJ. GDJE STE SE ŠKOLOVALI I ŠTA RADITE?

 Kad sam završila srednju školu, nisam uopšte bila svjesna da sam bila u najlošijoj školi u novoj domovini. Čekale smo da nas istjeraju iz Njemačke. Započela sam obuku kao medicinska sestra koju sam poslije osam mjeseci morala napustiti, zato što sam imala samo Duldung (ograničeni boravak), a Arbeitsamt (biro za zapošljavanje) mi je dao do znanja da nema smisla da ja ostanem na tom mjestu, a njemačko dijete nema mjesta za obuku. Moja sreća je bila da se u 2000. godini pojavio novi zanat – Automobilkauffrau (službenica u automobilskoj industriji). Taj zanat nije htjela upisati nijedna tinejdžerka, tako da je firma Daimler AG Vertreter Burger Schloz primila mene. Učila sam i bila veoma disciplinirana i željna da uspijem. Od firme sam dobila potvrdu da ću imati stalan posao, a potom i vizu na dvije godine.

Poslije prvih deset godina, shvatila sam da ne želim zauvijek biti nekome asistentica i sa 31 godinu odlučila da se dalje školujem. Nakon mature u gimnaziji, sa 34 godine studirala sam poslovnu ekonomiju. Kolege i kolegice koje su sa mnom studirale imali su između 21 i 25 godina.

image

Oduvijek sam bila entuzijastična u upravljanju kvalitetom i predana preciznom radu, zbog čega sam prije dvije godine odlučila da pređem u DEKRU i tamo se školovala za revizora. Radim kao menadžerica projekta za kupce za ISO standarde, planiram i provjeravam sve revizije.

 Moj najveći cilj je da naše stradanje bude prepoznato u Evropi i da se praznina u obrazovanju zatvori. Bosanski rat jedva nalazi mjesto u historijskim naukama u školama. Zašto ovaj rat i agresija na Bosnu do danas nisu uvršteni u školske udžbenike historije? Zašto se bosanskom ratu pridaje manji značaj nego drugim historijskim događajima u njemačkom/evropskom obrazovnom sistemu? Kako kroz obrazovanje možemo izgraditi empatiju, toleranciju, povezanost i odgojiti djecu da budu tolerantnija prema svojim bližnjima? Zašto su civili mučeni na tako okrutan način? Gdje je bio posljednji koncentracioni logor u Evropi? Zašto je toliki broj žena bio žrtva seksualnog nasilja? Zašto Evropska unija nije intervenisala? Kako je to doći u Njemačku kao stranac i u tuđoj zemlji potražiti utočište, pitanja su na koja moja knjiga traži odgovore.

Mnogi su preživjeli rat, ali i danas, skoro 30 godina kasnije, svi patimo od sjećanja na rat i patit ćemo cijeloga života. Ta sjećanja utječu na naš svakodnevni život, odnose i zdravlje. Zamrzavaju nam osjećaje i lome nas. Sljedeća generacija također mora patiti zbog toga, jer naše odrastanje nije oslobođeno strahova i briga. Ostajemo žrtve cijeloga života. U trenutnim političkim okolnostima i žarištima u svijetu, moja napisana priča prenosi važnu poruku: važno je spriječiti još jedan mogući rat.

vojom pričom želim emotivno zaokupiti i zainteresovati mlade ljude, kako bi iz toga mogli izvući vlastite zaključke. Empatija prema žrtvama opisanih okrutnosti, trebala bi poslužiti kao ohrabrenje, da se ne šuti o nepravdama u vlastitom okruženju. Moja vizija je da ovom knjigom trebam ljudima otvoriti oči i pokazati im da se isplati zalagati za mir, jednakost, ljubav i toleranciju u vlastitoj zemlji, čak i ako za to treba puno truda. Uprkos svakodnevnim zvjerstvima u koncentracionom logoru, uvijek sam vjerovala u dobro u ljudima. Moja autobiografija ne samo da se osvrće na nasilnu prošlost već i otvara nade u trag mirne budućnosti. I pored svega preživljenog, u mom srcu nema mržnje prema drugom i drugačijem. Moja želja je da kao ljudi u BiH ponovo pronađemo onu svoju ljudskost, stavimo to iznad političkih ciljeva ili uvjerenja i jednostavno pronađemo ljubav jedni prema drugima, bez obzira na to koje smo nacije ili vjere. Samo tako možemo naprijed.

I DANAS, POSEBNO U POSLJEDNJE VRIJEME VODI SE BITKA OKO BIH. KAKO VI VIDITE BUDUĆNOST NAŠE DOMOVINE I KOLIKO NJEMAČKA MOŽE POMOĆI DA BIH POSTANE MODERNA EVROPSKA ZEMLJA, DOSTOJNA ŽIVOTA SVIH NJENIH GRAĐANA I GRAĐANKI?

– Lično, tražim podršku visokog predstavnika Christiana Schmidta i članova Evropskog parlamenta da podrže naredne izbore u BiH, da pomognu da na njima nema zastrašivanja i diskriminacije glasača/ica i da se omoguće tehnički uslovi da na njima nema zloupotreba. Da se još danas, a ne sutra zaustavi korupcija. Nakon rata iz 90-ih, neke evropske kompanije su otvorile svoje ispostave u Bosni i tako ponudile bh. građanima/kama priliku da osiguraju svoj osnovni prihod. Ovdje bi Njemačka trebala ponuditi dodatna sredstva i motivirati njemačke firme da otvaraju nove kompanije u BiH i osiguraju mladim ljudima zanat i posao. Treba ponuditi dualni sistem obuke, stvoriti saradnju između njemačkih stručnih škola i bosanskih škola i ubrzati članstvo BiH u NATO i EU. Ne samo radi sigurnosti u BiH nego i radi stabilnosti i budućnosti ujedinjene Evrope.

Učimo djecu toleranciji, poručuje gospođa Simchen-Kahrimanović/ Michael Diehl Photography

KOLIKO ČESTO IDETE U BIH I SVOJ RODNI KRAJ?

 Od kada sam se usudila, 2015. godine, u svoj Kozarac išla sam prvo jednom u godini. Od kada pišem knjigu i u njene listove zatvaram svoju traumu, idem svakih dva-tri mjeseca.

Najradije bih se zauvijek vratila u našu Bosnu i živjela tamo.

Volim sve ijedan kamen u našoj Bosni. Sve više me vuče rodni kraj. Ogroman razlog je i šehidsko mezarje na kome je svoj smiraj našao i moj tata Suad Kahrimanović. Kad sam u Kozarcu, osjećam se bliže njemu.

COMMENTS

WORDPRESS: 0
DISQUS: 0