instant fap

Moj jarane, Nasere, jarani smo mi…

Slobodna Bosna je pisala, pozivajući se na dokumentaciju, da je 17. 7. 2008. Jasna Bešlagić, unuka Zulfikarpašićeve sestre, otvorila sef u Zulfikarpašićevoj kući u Zürichu i iz njega uzela sav novac koji se u to vrijeme u njemu nalazio, a 4. 8. 2008. godine Bešlagićka i Husein Sejo Hasibović, vlasnik GP Butmir, otvaraju račune u švicarskoj banci. Dalje pišu, Hasibović je blizak prijatelj Zlatka Lagumdžije, član Upravnog odbora Bošnjačkog instituta i jedna od ključnih osoba u aferi Reket.

Lagumdžija je pošten!

Na dva računa koja su njih dvoje otvorili uplaćeno je 834.000 eura, zatim milijun i pol franaka te još 120.000 dolara. Zaključno sa majom 2012., na ta se dva računa nalazilo ukupno više od dva milijuna švicarskih franaka. Da Hasibović nije slučajno upleten u cijelu priču, SB navodi podatak do kojeg su došli švicarski istražitelji: početkom augusta 2008. iznajmljen je privatni zrakoplov kojim su iz Hrvatske, tačnije iz Pule, u Zürich odletjeli Husein Hasibović, Jasna Bešlagić i Zlatko Lagumdžija. Njihov odlazak u Švicarsku poklapa se sa datumom otvaranja privatnih računa u švicarskoj banci.

Zbog tih napisa je, kako je sam priznao, Lagumdžija zatražio i dobio potvrdu Tužiteljstva BiH da se protiv njega ne vodi istraga ni u jednom predmetu. Provjeru je uradila lično zamjenica glavnog tužitelja, Vesna Budimir i to zvanično i potvrdila. Nije jasno otkad se ova “zamjenica” interesira za slučajeve kriminala kad je ona “ekspertica” za ratne zločine – javnosti poznata zbog skandaloznog ponašanja u slučaju Dobrovoljačka, kada je u medijima RS-a tvrdila kako ona s tim slučajem nema ništa prebacujući svu odgovornost na kolegu stranca, iako je od početka bila uključena u istragu. No, očito joj nije bilo teško završiti ovu “sitnicu” šeficinog kuma i sestrinog šefa. U Lagumdžijinu odbranu je stao i UO Bošnjačkog instituta, a onda i – Dnevni avaz pišući kako iza svega stoji “bošnjačka mafija koja na ovaj način želi natjerati Lagumdžiju i Radončića da im se pridruže”(?!) spominjući i “isfabriciranu priču o slučaju Reket”.

Nakon što je Tužiteljstvo BiH donijelo naredbu o obustavi istrage protiv osumnjičenih u afre Reket, utvrđeno je da postoje elementi kaznenih djela iz entitetske nadležnosti i predmet je na dalje postupanje proslijeđen Kantonalnom tužiteljstvu u Sarajevu. U istrazi koju je vodilo Tužiteljstvo BiH osumnjičeni su bili Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP-a, Damir Hadžić, potpredsjednik SDP-a i Husein Hasibović, vlasnik GP Butmir. Prva dvojica su oslobođena još na državnom nivou u vrijeme afere oko tadašnjeg glavnog tužitelja Milorada Barašina, kada su naprasno donesene odluke o ovom i slučaju Dodik. Ekspeditivno sarajevsko tužiteljstvo je veoma brzo donijelo odluku i o nesprovođenju istrage protiv Hasibovića. Tako se ispostavilo da snimljeni razgovori u kojima Hasibović, u ime SDP-a, za izmjene prostornog plana u Sarajevu od grupe biznismena pokušava da iznudi novac, odnosno da je SDP tražio 2,2 miliona KM od direktora ASA Holdinga Nihada Imamovića i još nekoliko investitora – nisu dokaz.

Afera Reket imala je sve elemente da stigne i do suda, no prvo državno, a onda i Kantonalno tužiteljstvo su to “završili”, bez podizanja optužnica. Nije na odmet spomenuti da je svojevremeno sadašnji ministar policije (SDP) bio lično angažiran i urgirao u kabinetu gradonačelnika (SDP) Sarajeva kako bi se pronašlo zaposlenje za kćerku glavne kantonalne tužiteljice. Uz partiji odanog ministra policije Predraga Kurteša i prijatelje i dužnike raspoređene po tužiteljstvima (na svim nivoima) ne bi trebalo da je problem zaustaviti sve neželjene istrage bez obzira na dokaze koje dostavi policija.

I sve to, naravno, uz medijsku podršku Dnevnog avaza koji se ne libi stati ni u zaštitu Nasera Keljmendija, iako je na američkoj crnoj listi kao prvi evropski narko-boss. Avaz piše da SDA tvrdi kako je Keljmendi “navodno” ubica Ramiza Delalića Ćele, “tobožnji prijatelj i poslovni partner” Radončića, a “kompromitirana Šejla Jugo glavni instruirani svjedok”. Kamo sreće da tužitelji u ovoj zemlji rade svoj posao i da imaju petlje podizati optužnice protiv svih koji to zaslužuju, ne vagajući pri tome kakve će to posljedice po njih imati i šta bi to moglo značiti u političkom smislu, i da novinari pišu o uspješnim rezultatima tog rada. U tom slučaju teško da bi Avaz mogao vršiti svoje istrage i izricati presude, niti bi mogao za podatke kojima raspolažu policija i tužitelji, optuživati SDA i “ratnoprofiterske medije” da ih fabrikuju. Pri čemu su “ratnoprofiterski” mediji pod krovom Oslobođenja, starog 69 godina, a nije Avaz nastao od one kese koju je Radončić unio u Sarajevo početkom rata?!

Da je okončana istraga oko Delalićevog ubistva ne bi Avaz više mogao optuživati Bakira Izetbegovića, bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, za takvo što, već bi javnosti napokon bili prezentirani dokazi i svjedočenja više svjedoka o tome kako je Naser Keljmendi platio Šabačkom klanu iz Srbije da ubije Delalića, ali bi se u tom slučaju raskrinkala i Radončićeva uloga oko toga. Možda bi tada napokon neko Radončiću tresnuo u lice da ovu istragu najdirektnije pomažu timovi američkih istražitelja, a možda bi mu neko rekao i ko je dao pare za tu istragu i koje su sve strane zemlje zainteresirane da se riješi dvojac Keljmendi-Radončić.

Političko-poslovno-kriminalne veze

Lagumdžija je spašavajući svoju glavu iz blata izvukao Radončića. Sad štiteći Lagumdžiju i Keljmendija Radončić štiti – sebe i javnosti ponavlja svoju mantru kako je on ugledan biznismen, čestit i pošten, nadasve zabrinut za interese Bošnjaka, čemu je Lagumdžija stavljanjem potpisa na politički dogovor s njim dao puni legitimitet. Povezivanjem Keljmendija sa SDA, Radončić pokušava skrenuti pažnju sa sebe. Mada, svjedočeći protiv Zijada Turkovića u Sudu BiH, Keljmendi ni u jednom momentu nije spomenuo da je ikad u životu ušao u centralu SDA, ali je zato jasno i glasno rekao da je često išao u Avaz, gdje je i upoznao Šejlu Jugo, dugogodišnju uposlenicu ove kuće. No, niko ga tokom svjedočenja nije upitao zašto je išao u Avaz, kakve su njegove relacije sa Radončićem… iako je još tokom svjedočenja Turković Keljmendiju rekao da je Radončić naručio njegovu likvidaciju!?

No, dok su policija i tužiteljstvo zabavljeni prikupljanjem dokaza oko Nasera Keljmendija i njegovih poslovnih partnera, u BiH je uspostavljena nova sila osovine: Lagumdžija – Radončić – Keljmendi. Odlazak ministra inozemnih poslova na službeni put privatnim avionom Fahrudina Radončića tek je djelić javnog pokazivanja čvrsto uspostavljenih političko-poslovno-kriminalnih veza. I dok Avaz danima napada odgovorne u državi jer BiH nema svog aviona, okrivljujući za to sve svoje (i Lagumdžijine) političke protivnike niti ko upita, a niti utemeljitelju pada na pamet da objasni porijeklo novca kojim je kupio avion i zašto je državu planirao prevariti (ne)plaćanjem poreza. Zaradio je Radončić, možda, prodajući Dnevni avaz? Jednostavno je matematički izračunati koliko je mogao para zaraditi od toga, zatim tome oduzeti pare utrošene za gradnju tornja, ulaganje u Pobjedu u Crnoj Gori, kupovinu aviona, jahte… Ni da je vlasnik svih novina u Sarajevu Radončić to sve ne bi uspio.

Para je previše i radi se uglavnom sa kešom kojem je uvijek najteže ući u trag što i jeste jedan od najvećih problema s kojim se susreću istražitelji koji raskrinkavaju pranje prljavog novca, kako su nam sami priznali. Osim velike količine novca kojim se razbacuje Radončić isto to radi i Naser Keljmendi. Posljednja informacija da kupuje otok u Crnoj Gori to potvrđuje. Pri tome hotel Casa Grande na Ilidži, koji je “kupio” prije nekoliko godina, zjapi prazan i služi kao sigurno mjesto gdje se susreće sa svojim prijateljima i “poslovnim” partnerima.

Raniji vlasnik Ismet Omerbegović uspio je izgraditi hotel zahvaljujući svojim “vezama” i prijateljstvu s tadašnjim načelnikom Huseinom Mahmutovićem iz SDA, s obzirom da je hotel na početku Velike aleje gdje je zabranjena gradnja jer je to vodozaštitna zona. No, Omerbegović je uspio srediti sve papire, ali kasnije je upao u dugove jer hotel nije dobro radio. Uz to imao je i neku fabriku sokova, ali se pričalo kako i to propada i kako mu Keljmendi finansijski pomaže zbog čega se govorkalo da će Keljmendi preuzeti i tu fabriku.
Iako je prije nekoliko godina bio na rubu bankrota, kako su tvrdili njegovi prijatelji, danas je Omerbegović na Ilidži ponosni vlasnik više radnji, firmi i zgrada na Ilidži. Istražitelji, kojima je upalo u oči njegovo naglo bogaćenje, kažu da su pokušali i oni nešto provjeravati, ali da nisu uspjeli ući u trag novcu zbog čega su uvjereni da su to poslovi koji se završavaju gotovinom. Spomenuli su i da im je simptomatično to što je izvođač radova na Omerbegovićevim zgradama u pravilu Hasibović sa GP Butmir.

Butmir je, koliko su saznali, bio i izvođač radova Salji Mrkuliću koji je od malog hotela Hollywood napravio imperiju. Širio se na općinskom zemljištu u vrijeme kad je načelnik bio opet – Mahmutović, koji je danas, je li, član Radončićeve SBB. Saljo Mrkulić je iz Gusinja iz Crne Gore (zvuči kao rodno mjesto utemeljitelja i osnivača), ali je u BiH, kako je tvrdio u jednom razgovoru za Dane, došao iz Njemačke. U hotelu, koji se s godinama dobrano proširio, Mrkulić je otvorio i turističku agenciju Hollywood Travel. Kada su novinari počeli postavljati pitanja otkud gospođa Lagumdžija u zvaničnoj delegaciji u Rimu, uslijedilo je Lagumdžijino bahato objašnjenje: “Kako je krenulo, još ću se morati pravdati i što imam suprugu. Postaje tužna intencija da se jeftinim populizmom oblati neko s kim se ne slažete. Opasno je istovremeno na takav način poigravati se osjećajima ljudi koji nisu u stanju sebi platiti kartu do Rima…” i dostavio avio-kartu na ime Amine Lagumdžija kupljenu u – agenciji Hollywood Travel Ilidža i plaćenu 834,50 KM, uz tvrdnju da ju je ona lično platila. Nije jasno zašto je po kartu morala ići čak na Ilidžu uz brojne agencije u centru Sarajeva gdje gospođa živi i radi. Valjda zato što je agencija s Lagumdžijinim dolaskom naglo postala važni suradnik MVP-a?!

Na nedavni službeni put u Meku Lagumdžija je otputovao Radončićevim avionom. Nakon što se oko toga podigla poprilična prašina uslijedilo je objašnjenje u Avazu o tome kako je Radončić vlasnik kompanije Aviotrans koja je “umjesto ekonomske ponude i fakture Ministarstvu vanjskih poslova preko turističke agencije Hollywood, i uz njenu najmanju maržu, ustupila svoj mlazni avion i to po najnižoj cijeni koju bi platili putnici u redovnom komercijalnom saobraćaju”. Naglašeno je kako je time ušteđeno, mada je direktorica Hollywood Travela za dnevnik FTV-a rekla kako oni jesu prodali karte, ali ne znaju za koliko jer će se to dogovoriti kad se putnici vrate?!

No, niko da kaže kako to MVP može poslovati s firmom, a da ne zna ni koliku fakturu će dobiti, niti da objasni znaju li pravnici uposleni u ministarstvu da se bezobrazno male ponude, one ispod cijene, u cijelom svijetu smatraju korupcijom?! Najmanje je sada važna tobožnja Radončićeva briga za državu zbog koje je i obezbijedio ministru inozemnih poslova da putuje njegovim avionom po najnižim cijenama. To valja dodati spisku njegovih “ekonomskih sposobnosti” koje odlično ilustrira zapisnik inspektora Uprave za indirektno oporezivanje koji su i otkrili njegovu prevaru u kojoj je pokušao državu oštetiti za više od 600.000 KM poreza.

Zapisnik inspektora

Prema dokumentaciji kojom raspolažemo Odsjek za kontrolu velikih poreskih obveznika Uprave za indirektno oporezivanje izvršio je kontrolu obračunavanja i plaćanja PDV-a u Avazu za period od 1. 1. do 30. 4. 2008. Inspektori UIO su posljednju kontrolu obračunavanja i plaćanja PDV-a u Avazu izvršili prije šest godina i njom je bio obuhvaćen period 1. 1. 2006. do 31. 12. 2007. U UIO opće je poznato da je Avaz bio poreski privilegiran jer je bio pod zaštitom Kemala Čauševića, donedavnog direktora UIO, bliskog Avazovog suradnika i Radončićevog ličnog i stranačkog suradnika kojeg je na poziciju direktora doveo zaboravljeni Adnan Terzić, nekadašnji predsjedavajući Vijeća ministara BiH (iz SDA) i sadašnji potpredsjednik SBB-a BiH (bez portfelja).

S obzirom kada je zadnja kontrola urađena te da utemeljiteljev zaštitnik nije više na čelu UIO bilo je za očekivati da se krene (konačno!) sa poštivanjem zakona koji nalaže redovnu obaveznu kontrolu velikih poreskih obveznika te da se kontroliraju poslovne knjige od datuma kada je to zadnji put urađeno, čega su se pribojavali i u Avazu. Međutim, inspektorima je naloženo da se pozabave periodom od tek četiri mjeseca, no i to je bilo dovoljno za zapisnik koji su inspektori uručili predstavnicima Avaza, a prema kome Avaz nije platio dospjele poreske obaveze na ime PDV-a u iznosu od 606.108,00 KM. Od toga čak 604.644,41 KM odnosi se na uvoz putničkog aviona 2001. Cessna Citation Bravo. Prema fakturi, do koje su došli inspektori, a koju je 23. 3. 2012. izdao AIRCRAFTSALES, A-5340, St. Gilgen, Salsburg-Austria, Avaz je od njih kupio tu Cessnu za koju je platio 2.350.000 USD, odnosno 3.556.731,88 KM.

Carinjenje za ovaj avion izvršila je Carinska ispostava Aerodroma Sarajevo 29. 3. 2012., obračunavši PDV od 17 posto na iznos od 3.556.731,88 KM sa periodom razduženja od 24 mjeseca počevši od registracije plovidbenosti. Inspektori su utvrdili da Avaz nije imao pravo odbitka ulaznog PDV-a po osnovu nabavke putničkog aviona 2001 Cessna Citation Bravo u iznosu od 604.644 KM jer je takav postupak poreskog obveznika u suprotnosti sa odredbama Zakona i Pravilnika o postupku indirektnog oporezivanja. Avaz je na ovo uputio žalbu koja je – odbijena.

Medijska haranga

Ovdje se nameće pitanje šta je pozadina medijske harange Dnevnog avaza protiv poreskih dužnika koju intenzivno provodi u zadnje vrijeme upirući prstom na pojedince?

Nakon što su inspektori UIO okončali djelomičnu kontrolu kvartalnog poslovanja Avaza i utvrdili da Avaz kao poreski obveznik nije izmirio dospjele poreske obaveze na ime PDV-a u iznosu od 606.108 KM uslijedila je kampanja Dnevnog avaza protiv poreskih dužnika, koji su svoje dospjele neizmirene obaveze, primjereno ekonomskoj krizi i u skladu sa zakonom, reprogramirali. No, najnoviji Avazovi napadi nakon što je otkriveno da ne plaćaju porez dobivaju sasvim novu dimenziju. Naime, politički i fiskalni autoriteti se moraju ozbiljno pozabaviti pitanjem “povlaštenih poreskih obveznika” čije se poslovanje odnosno obračunavanje i plaćanje poreskih obaveza (direktnih i indirektnih) uglavnom inspekcijski ne tretira ili se tretira kao u slučaju Avaza jednom u šest godina, istinitosti njihovih obračuna i proporcionalnosti plaćenih poreza njihovom stvarnom fiskalnom kapacitetu.

Ne može utemeljitelj sebe preko svojih štampanih i elektronskih medija, ali i stranke, promovirati u najuspješnijeg i najbogatijeg privrednika u BiH, a da mu se pri tome toleriše da svoj doprinos “poslovnim uspjesima” pravnih lica u svom vlasništvu valorizira kroz fiskalno smiješan i socijalno sramotan iznos svoje plaće manje od 1.500 KM.

KOMENTARI