Kako je “starački” postao dom mladih iz Sanskog Mosta
Koliko vremena, razloga je potrebno za to, da bi se donijela odluka poput napuštanja domovine? Napuštanja svog mjesta rođenja, prebivališta, roditelja, prijatelja. Razloga je svakako bezbroj, posebno za mladu populaciju, naše Bosne i Hercegovine. Najveći uzrok je nemogućnost zapošljenja, bilo to u struci ili bilo kojoj vrsti posla, ekonomska situacija, te hiperprodukcija kadrova. Međutim neosvrući se samo na Sanski Most, situacija u ostalim bh. gradovima je slična. Proces odlaska i nije tako nova činjenica za Sanski Most. Sve se to dešavalo prije rata i poslije i sad. Pored mladih, “put pod noge”, uzimali su zaozbiljno i stariji, situiraniji, s svijetlijom budućnošču. Ipak, nešto je prevagnulo, da li novac, moderniji način života ili sigurnost.
Odlazak itekako nije lak, posebno kad na daleki, nepoznat put krećeš sam. Mladi Sanskog Mosta, su uspijeli skupiti hrabrost i napravili »taj« korak ka boljoj budućnosti. No, svaki početak je težak, bolan, nesiguran.
O svom uzroku, odluci, životnoj sudbini i prvom radnom danu, u najčešćoj destinaciji za novi početak, Münchenu, srce nam je otvorila i svoju priču podjelila s nama i vama, mlada Sanjanka Beisada.
»Spakovati svoje tri stvari i krenuti nije lako, a novi početak nova situacija, još teža«, započinje svoju priču Sanjanka koje je prije dvije godine napustila Sanski Most, otivši u München, nadajući se boljem životu. »Ponijeti ušteđevinu i krenuti u najskuplji grad Njemačke, znači prevrnuti svaki cent tri put«.
Prvo što je meni dobro došlo jeste jedna jako dobra prijateljica, koja se pobrinula za moj smještaj. U prvih mjesec dana promijenila sam mjesto boravka, tri put, dok konačno nisam dobila svoj stan. Novi posao, strah, samoća, plač.
Prvi dan, novi posao, novo okruženje, novi ljudi. Imala sam zadatak da podijelim doručak. Ulazim u sobu, soba prazna, ja sa tabletom punim hrane, ugledah nagu ženu, koja sjedi na wc šolji, otvorenih vrata. Za našu kulturu neshvatljivo. Zastidila sam se i istrčala iz sobe s hranom. Radna kolegica začuđenja pita zašto doručak nisam ostavila, vrativši me nazad u sobu, prije nego sam uspijela progovoriti. Ulazim ponovo u istu sobu, naga žena sjedi na krevetu. Bruka i sramota, imala sam osjećaj da ću propasti kroz zemlju. Obratila sam joj se, poželivši dobro jutro. Odgovorila je smiješkom, ali je učinila, meni u tom trenutku, nešto najgore. Iza svojih leđa je imala kremu, koju je uzela, dala meni u ruke i rekla da želi da je namažem. Mislim u sebi »zemljo otvori se da nestanem«. I tako moje ruke pune kreme su bile sredstvo za mazanje, nage nepoznate žene. Nadala sam se da ću morati samo ruke i ubrzo napustiti teritoriju, ali ne. Bosanski baksuz naravno, mora da ženu namaže od glave do pete. Već poluparalizovana izlazim iz sobe, moleći za kraj smjene.
Pozvah me radna kolegica, krenula sam za njom, gledajući u svoje ruke i misleći »šta me sad čeka«. Naredni zadatak je bio, spremiti slijedeću ženu za ručak. Ulazim u sobu i slijedi drugi šok, vidim ženu od 100kg, nepokretnu, ruke pomjera par centimetara u vis ili stranu, nemoćna da sama podnese svoju masu. Počelo me je oblijevati »milion« muka na sami pogled. Žena je imala tzv »Dusch Tag« (Dan za tuširanje), prolazilo mi je kroz glavu pitanje, kako da je podignem i odnesem do kupatila. Ja djevojka sa 50 kg, da podignem ženu od 100kg, koja po mojoj procjeni ne može da prođe kroz vrata kupaonice. Što je još žalosnije, radna kolegica mi je bila Azijatkinja, također deset puta manja od nje. Bože, šta i kako učiniti? Radna kolegica uzima lifter, počevši vaditi jastuke, jorgane sa žene i ispod nje. Po tom je donijela ogromnu mrežu, zakačila ju je iza liftera. Počela je pokretati dizalicu sa par dugmića i žena je počela da lebdi iznad kreveta kao vreća krompira (smiješno i žalosno istovremeno). Ja »paralizovana« od svih događaja, stojim u ćošku i nepomično promatram, izbezumljena. Preživjevši svoj prvi dan na poslu, postala sam nemoćna da preradim sav taj prizor, legla u krevet i izgubila se.
»Mnogo sam se puta pitala da li sam donijela pravu odluku. Međutim i dalje sjedim u najmoćnijoj zemlji Evrope i razmišljam i nadam se boljoj budućnosti, I ako vjerovali ili ne taj put nimalo nije jednostavan«, zaključuje opisivanje svog prvog radnog dana mlada i ambiciozna Beisada, zaposlena kao negovateljica u staračkom domu.
Beisada je samo jedna od Sanjana, koji su otišli »trbuhom za kruhom«. Koliko samo čovjek mora biti razočaran situacijom i gubitkom volje za borbu za bolje sutra u Bosni i Hercegovini, upravo pokazuje činjenica, kakve su poslove naši mladi primorani izvršavati. Ipak, velike pohvale za hrabrost, jer kako se ono u narodu kaže »trud će se isplatiti«.
Piše: Selma Durmišević
KOMENTARI