Osvanuo je 11. juli, dan kada svaki Bošnjak osjeća tugu i bol, možda je ne osjećamo svi, mnogo je onih koji forme radi ispisuju stihove tuge i žaljenja za Srebrenicom. Srebrenica je trn u oku Evrope, Balkana i rana na srcu Bosne i Bošnjaka. Danas, dvadeset i kusur godina nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, nakon desetina hiljada ubijenih, zaklanih, silovanih i mučenih Bošnjaka i Bošnjakinja, još uvijek traje borba. Borba za pronalazak mira i spokoja, mira i spokoja šehida, čiji su posmrtni ostatci razbacani po krvavoj bosanskoj zemlji, čije porodice nemaju mira jer ne mogu suzama natopiti mezarove svojih sinova, braće, amidža i očeva. Ništa ne može vratiti vrijeme, ispaljeni metak ni učinjeno zlodjelo.
Ranim sabahom sam se spremio put Srebrenice, jutro kao i svako drugo, ne baš nešto posebno osim te misli da idem na mjesto gdje svaki insan treba naučiti životnu lekciju. Koga Srebrenica i Bosna ne zabole u grudima, taj nije insan. Nije insan onaj koji negira genocid, koji negira ubijanja i progon Bošnjaka samo jer su bili muslimani. Samo zato što su uzeli vjeru koju su sa sobom donijeli Osmanlije. Nije nas islam načinio Turcima, ali nas je učinio braćom svim muslimanima diljem svijeta. Nije nas islam naveo na nasilje, neprijateljstvo i zlobu, ali je bio uzrok nasilja i neprijateljstva prema nama, od strane onih koji nas svojataju. Mi smo Bošnjaci, Bošnjani već hiljadu i kusur godina! To moraju da znaju i prihvate svi oni koji imalo razuma imaju. U ovoj temi i ovoj priči se gubim, pa ne znam odakle da počnem i šta da kažem. Genocid se ne smije zaboraviti, ne smije se oprostiti, a kako da se oprosti nešto za šta se ne traži oprost! Nešto što se negira, najbolniji udarac je kada majci koja je izgubila svu mušku čeljad kažete da laže da su mrtvi, da su oni živi negdje u zapadnoj Evropi i da je priča oko genocida i progona samo izmišljena. Neću se puno osvrtati na ovakve izjave, komentare i dešavanja vezana za negiranje genocida kojih ste i sami svjesni.
Približavao sam se Srebrenici, a sunce je počelo da grije svojim jutarnjim žarom obasjavajući krajolik nad tekućom grobnicom, Drinom. Drinom koja dijeli istinu od neistine, Drina koja svjedoči zločinu! Drina teče, teče i teče. Sve dok Drina teče, priča o genocidu i mučkom zločinu, koji se provodio kroz godine agresije nad Bosnom, neće prestati.
Već polahko, Zvornik i Drina ostaju iza mene, ulazim u Srebrenicu. Počinje tjeskoba u grudima, tišina i mir. Nikome ne smetaju kolone, gužve, pa čak ni oni koji su prkosili bolnim ljudima sa majicama „REPUBLIKA SRPSKA“. Valjda time žele da nam požele dobrodošlicu.
Srebrenički inferno, sunce koje prži kožu i suši suzu na licu, povjetarac koji nosi tužni miris Srebrenice i njenih šehida zaustavlja dah u grudima. Misliš se kako je bilo nedužnim Srebreničanima, njih 8.372, koji su na julskom suncu u Potočarima, čekali milost i nemilost dželata, nemilost koja je krvavim nožem ispisala sudbinu Bosne, obraz naših komšija i lice Evrope. Suviše subjektivno doživljavam Srebrenicu, Prijedor, Zvornik, Višegrad, Kalesiju, Tuzlu i cijelu Bosnu koja je natopljena krvlju nevinih ljudi. Zato neću dužiti previše da ne bih rekao nešto nepotrebno.
Nisam zagovornik bratstva i jedinstva i ne mogu da budem sve dok u Srebrenici šetaju mladi ljudi na dan genocida, na dan 11. jula sa natpisima „Republika Srpska“, sve dok u Konjević Polju stoji nelegalno sagrađena crkva u avliji nane Fate Orlović, sve dok putem svih društvenih mreža uveliko ide propaganda negiranja genocida, fašističkih izjava! Došli smo u stanje beznađa, ne znam ni ja gdje smo, i Vi ste zbunjeni znam.
Nalazimo se u okruženju gdje je teško reći ko si i šta si, nalazimo se u okruženju ispunjenom mržnjom, islamofobijom, rasnoj, vjerskoj i nacionalnoj diskriminaciji. Bez obzira na to sve, Bosna je moja majka, Srebrenica je moja sestra, Bošnjaštvo je moje srce, bosanski jezik je moje pero a islam je moja duša. To je ono zbog čega su moji sunarodnjaci, moja braća i moje sestre bili ubijani i ja od toga odustati neću.
KOMENTARI