Mislim da ne postoji prikladnija i obavezujuća tema u ovo julsko vrijeme da se o njoj kazuje nego što je to sjećanje. Sjećanje na period jula ’92 i jula ‘95 godine je bolno i nevoljko ga prizivamo.
Desila se agresija i stravičan genocid koji je po svim svojim elementima bio zastrašujući. Sa bolom i tugom se sjećamonedužno i svirepo ubijenih za kojima i dan danas plaču Zemlja, nebo bosansko kao i mi koji nastavljamo da živimo u tišini koju samo mi razumijemo.
Nesmijemo nikada, ama baš nikada zaboraviti da je neko imao toliko bolesnu želju te je skovao plan i projekat da sa prostora Bosne i Hercegovine sistematski istrijebi muslimane Bošnjake, do tada nazivane Bosanskim muslimanima.
Ono što je posebno zastrašujuće jeste činjenica da su ”oni”radili planski kako bi sakrili dokazeo tome šta su radili svojim komšijama praveći masovne grobnice primarnog, sekundarnog i tercijarnog karaktera. Ali su zaboravili na jednu iznimno bitnu spoznaju, da su se i ” Zemlja i nebesa zakleli da istina nikad neće biti skrivena”.
Bošnjaci muslimani se svih ovih godina od prestanka agresije na našu domovinu prisjećaju genocida puni bola, tuge, patnje…
I ove godine 11. jula, ukopano je 33 Bošnjaka u Memorijalnom centru u Potočarima kod Srebrenice. Ovu su dani kada Bosna šuti, bolno plače i jeca svim svojim bićem za svakim nedužno ubijenim od četničke kame. Sjećamo se ovih stradanja i genocida sa ciljem da se nikada na zaborave i da nas drže budnim i na oprezu.
U subotu 20. jula bit će organizovana đenaza i ukop za 86 Bošnjaka Prijedora i Kozarca koji će na miran i dostojanstven način biti ukopani u rodnim mjestima i mezarjima ove naše krvave, napaćene i jedine nam domovine.
Ono što je jako teško i bolno kao saznanje jeste činjenica da ni dan danas oni koji su planirali, organizovali i izvršili ove surove zločine genocida koje svijet ne pamti još od Holokausta, ne žele priznati krivnju, pokazati kajanje, suosjećanje sa žrtvama i njihovim porodicama.
Da stvar bude još gora, svjedočimo posljednjih godina da oni koji su planirali, organizovali i izvršili genocid nad Bošnjacima muslimanima na svaki način nastoje negirati genocid sa jedne strane i veličanje zločina i genocida koje su počinili na trtijunfalan način sa druge strane.
Ovo su bolne spoznaje da ”oni” ne žele i neće da dožive katarzu (preobražaj) i da ustuknu pred očitim zlom i zulumom kojeg su činili i koji je presuđen pred Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu.
I sama Evropa na čijem se tlu u njenoj utrobi desio genocid za koji se smatralo da se više nikad neće desiti nakon Holokusta ni danas nakon 24 godine nije u stanju da donese Zakon o zabrani negiranja genocida i drugih zločina koji su okaraekterisani Međunarodnim konvencijama i deklaracijama. Iz ovoga možemo zaključiti da se ni Evropa a niti počinioci genocida u našoj zemlji ne žele istinski mijenjati.
Mi svakoga dana očekujemo, nadamo se i želimo da vjerujemo da će doživjeti istinsku katarzu. Ovdje mi nadolaze riječi velikogL.Tolstojakoji kaže: ”Čovjek može jedino promijeniti sam sebe i to malo i uz veliki napor. Nametanje promjena traži silu, a sila donosi samo zlo”.
Nama preostaje da mijenjaamo sebe, svoju svijest, svoja očekivanja, svoje sjećanje, pamćenje i memoraliziranje svoje prošlosti, svoju percepciju, svoj odnos prema komšijama, međunarodnoj zajednici, prema životu općenito, i na tom putu istinski se osloniti na dragog Allaha a onda i jedni na druge.
Rekao je Poslanik Muhamed a.s.: ”Ne smije vjernik dozvoliti da ga zmija ujede iz iste rupe dva puta”.
Ovde posebno naglašavam, i postavljam pitanje, koliko smo znali i učili o prethodnim zloćinama i stradanjima muslimana na Balkanuu, a posebno na prostoru naše jedine nam domovine?
Da li postoji na teritoriji Bosne i Hercegovine ali i šire mjesto na kome se obilježavalo stradanje muslimana Bošnjaka u posljednjih 50 (pedeset) godina, i dali su se djeca organizovano vodila na izlete i exkurzije i učila o tim stradanjima. Zasigurno nema. Ono što znamo samo je da se učilo o stradanju pripadnika NOB-a i stradanjima od strane NDH države i uglavnom se govorilo o stradanju Srba i Židova.
Muslimani u to doba uglavnom nisu imali svijest o potrebi izgradnje kolektivnog pamćenja, a oni koji i jesu, bili su spriječeni da to učine (primjer Dobrače K. – 1947. godine i Behmen O. – 1949. i 1983. godine). Stoga, mi se Bosni i Hercegovini legitimno pitamo poslije svih stradanja i patnji kroz koje smo prošli a posebno genocida u Srebrenici 1995. godine o naravi komunizma u Bosni i Hercegovini. Posebno stoga što je genocidni čin rezultat procesa i što su ga počinile generacije stasale u komunizmu.
Bosanska varijanta komunizma bila je u sebi duboko protivrječna. U svojim krajnostima skoro nespojiva, bila je stalno razapeta između težine naslijeđene društvene stvarnosti i zacrtanih zahtjeva ideologije.
Zločini genocida nad Bošnjacima na balkanskom prostoru dio su njihove historije. Poslije ovih nepobitnih historijskih činjenica, neizostavno se nameće pitanje zašto se baš nama Bošnjacima događaju toliki zločini i genocidi, i jesmo li napokon naučili lekciju i izvukli pouku?
Svjedoci smo nebrojenih rasprava na ovu temu, kako na lokalnom, regionalnom, pa čak i na internacionalnom nivou, i gotovo da se neizostavno “glavnim krivcem” smatra (ne)klultura pamćenja i sjećanja, odnosno naša šutnja i zaborav.
Slavni pisac George Orwellu jednom je svome eseju napisao:”Onaj ko kontroliše prošlost ima kontrolu i nad budućnošću. Historija nas uvjerava da gdje god nije bilo kontrole nad poukama iz prošlosti, budućnost je bila ugrožena”.
Šutnja ostavlja prostor za novu agresiju i genocide – stoga se moramo složno, pravno i zakonski suprotstaviti negatorima genocida izgrađujući i njegujući kulturu sjećanja i nezaborava, jer ”koliko god je negiranje zločina zločin, toliko je i zaborav zločina zločin, ma ko ga negirao i ma ko ga zaboravio”.
I ne samo Bošnjaci, nego svi narodi koji žive u Bosni Hercegovini treba da se bore za istinu, da se suoče sa njom, i da je čuvaju od zaborava. Shodno tome, smatramo da je kultura pamćenja i suočavanje sa istinom jedini put ka ponovnoj izgradnji međusobnog povjerenja, koje je preduslov mira, stabilnosti i suživota.
Bošnjački narod u svojoj transhistorijskoj tragediji, najbolji je dokaz ovog pravila. Usljed nemanja kontrole nad historijskim iskustvom, tragedije su se ponavljale i prenosile u budućnost. Usljed bošnjačkog zaborava bošnjačkog stradanja, genocidi nad Bošnjacima, u historijskim etapama, prenosili su se u buduća vremena. Time dolazimo do zaključka da je sjećanje uvjet bošnjačkog opstanka.
U traženju istine i pravde kao pretpostavki pomirenja i suživota, dugoročni bošnjački nacionalni projekat trebao bi biti konačno nacionalno osvješćenje, izgradnja i njegovanje kulture sjećanja i pamćenja, kao sredstvo borbe protiv zaborava.
Priredio: PašalićM.
KOMENTARI