Šta to bijaše čast a šta časni ljudi? Šta to bijaše moral a šta moralnost? U ljudskoj prirodi je Bogom data jedna mnogo važna komponenta. Na dar nam je darovana duša, apstraktna, nevidljiva, neopisiva ali ipak živa i najvažnija.
Duša je ono što razlikuje insana od hajvana, dušom osjećamo, volimo i živimo, kada nas duša napusti naš život je prestao. Ta apstraktna duša ima veliku moć i veliki uticaj na ljudski organizam, na njegovo srce i njegov razum. Grižnja savjesti je proizvod duše koja razlikuje dobro od lošeg, koja ne želi da svoj Božanski ruh isprlja ovosvjetskim poganlucima koji su se raširili kuglom zemaljskom.
Samo onaj ko ima dušu može da osjeti, da voli, da čini dobro, oni koji su izgubili svoju dušu, oni to ne mogu, oni su već odavno prestali da budu ljudi. Vjeronost, briga o porodici i stavljanje tuđih potreba ispred svojih su osobine ljudi sa dušom, životinje to ne umiju. Kada se dijete rodi, ono je „tabula raza“, prazna ploča po kojoj njegovi roditelji ispisuju ono što je u suštini njihova ćud.
Vremenom se duša toliko zaprlja da više ne reaguje na dobro i loše, dođe takav zeman kada imamo ljude koji u suštini nisu ljudi. U kamenu ništa ljudsko a u ljudima sve kameno. Propaganda, ta svima dobro poznata riječ, ugoniti u laž iskrene a uvjeravati u istinu lažove. Pa nam tako danas nečasni ljudi pričaju o časti, ko o kome, ona žena, ma znaš koja, eh ona o poštenju. „Srbska (ne)čast, humanitarna organizacija u vojnim uniformama naoružani do zuba. Generalizacija nije poželjna kao pojava, dovodi do predrasuda i stereotipa koje je veoma teško ispraviti.
Da ima časnih Srba, ima, što bi rekao naši stari, nisu svi isti, možda je i poneki zalutali Srbin u VRS-u bio častan, ne znam, vjerovatno jeste. Međutim presude Haškog tribunala, politički i vojni vrh Srbije i tzv. RS-a, kao i djela koja su ostala iza nosioca vojnih uniformi VRS-a, govore o svemu a najmanje o časti. Govore o nečasti, govore o zločinima, genocidu, silovateljima, bezdušnicima, jer koji bi to čovjek mogao ubiti novorođeno dijete, silovati kćerku pred očima njene majke pa je potom zaklati, ko je mogu zaklati desetine hiljada ljudi, mladića, dječaka, novorođenih beba, koji to insan može uraditi i koja to duša mirno može podnijeti? A ustanovili smo kada nema duše onda nema ni časti.
Da se oni zovu „Srbska čast“ i da nose bijele humanitarne uniforme, da nose civilnu odjeću, zagovaraju mir, prijateljstvo i sve ostale lijepe riječi koje samo ostaju lijepe riječi, ja ne bih govorio za njih da su nečasni, ali nose nečasne uniforme, zalažu monstruozne i nečasne ideologije, kako oni mogu biti časni? Krvava mrlja sa te uniforme, sa te ideologije, sa naroda koji je to učinio ne može da se sapere, lijepo je otac govorio svojoj kćerci, ‘ćeri moja, sve se može vratiti osim izgubljenog obraza, kada izgubiš obraz izgubio si i dušu.
„Srbski“ narod neće povratiti čast i obraz sve dok budu baštinili uniforme ukaljane nevinom krvlju, nevinim dušama, sve dok budu baštinili zle ideologije, neće u mojim očima kao kolektivna zajednica biti pozitivni, pojedinačno ih ima časnih, ali sve dok kolektiv zle ideologije koju smatra pozitivnom i ispravnom, a sve je osim toga, bude imao jači glas od one pozitivne manjine, nećete moći biti ČASNI. Vi ste svoju čast izgubili kao četnici i sve dok ste četnici na čast i obraz zaboravite, vaša čast i vaš obraz, ako ste ih ikada i imali su sahranjeni ispod zelenog busenja, bosanske zemlje, natopljene krvlju.
U Srebrenici, Višegradu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Foči, Goraždu, Drini, Sani i svim drugim mjestima gdje je vaša nečasna noga kročila, vaš obraz i čast su tamo sahranjeni.
postscriptum
KOMENTARI