instant fap

Muhamed Pašalić: Urbanitet i porodica

Muhamed Pašalić: Urbanitet i porodica

Danas se vrlo često susrećemo sa terminima urbano društvo i porodica, a posebno u procesu odgoja djece i njihovog utjecaja. Ovo bi moglo podrazumijevati različita značenja od samih društvenih institucija do slučajnih susreta i komunikacija djece sa vršnjacima, srodnicima, prijateljima i komšijama. Nekada su na procese usvajanja određenih ponašanja veći utjecaj imale slučajne skupine nego sami srodnici, prijatelji, komšije, tradicija i navike. Danas to nije tako, zbog prevelike ekspanzije masovnih medija koji utiču, kako na pojedinca, tako i na društvo u cjelini. 

Vrijeme u kome živimo i izazovi koji su stavljeni ispred pojedinca, porodice i društva u cjelini,  sa sigurnošću možemo kazati da su na sceni prisutne mnogobrojne promjene i izazovi, a posebno da je klasična (tradicionalna) porodica sve više ugrožena, i da se ubrzano transformiše (posebno u velikim i razvijenim sredinama), pa čak i potiskuje sa scene. 

Skoro svakoga dana smo svjedoci stvaranju brojnih alternativa zajedničkog života koje nisu porodica sa klasičnom formom i klasičnim obavezama koje sputavaju njene članove da ostvare svoje interese, želje, namjere i ambicije. ”Porodica je opterećena brojnim negativnim pojavama koje su karakteristične za savremeni svijet, kao što su nasilje, kriminal, otuđenost, siromaštvo, etnički, kulturni i rasni sukobi i ratovi, ubrzana ekonomska transformacija i globalizacija savremenog svijeta (Milić A., 2007.)”.

Dolazi do sve većeg raskoraka između klasične porodice i urbanog društva. Nekada je porodica predstavljala oslonac, nukleus društvene strukture i društvenih odnosa, danas je to sve manje jer se teško prilagođava nastalim promjenama. ”Također, svjedočimo da se društvo pod utjecajima globalizacije, urbanizacije,  i migracija svjetskih razmjera, takođe, nalazi u stanju “zbunjenosti”, klasična porodica mu postaje sve nesigurniji oslonac, a društvo nije razvilo mehanizme i institucije koje bi je nadomjestile ili pomogle njenu rehabilitaciju i stabilizaciju. Zajednica predstavlja osnovni okvir života ljudi, poprište svih društvenih odnosa, procesa i zbivanja (Salih F.2003.)”. 

Postoje pokušaji od strane nekih država (Francuska i Njemačka) da se naprave projekti koji bi omogućili povratak klasične zadružne porodice u izmjenjenom i prilagođenom prostoru gdje bi: babe, dede, djeca i unuci živjeli pod istim krovom sa dovoljno prostora za sve pojedinačno, ali i dovoljno blisko da mogu jedni drugima da budu od koristi i pomoći. Ostaje nam da se s pravom zapitamo: da li će pobijediti ”reformisana” klasična porodica, ili njene savremene alternative, sada još uvijek nije moguće sigurno i precizno odgovoriti.

Urbanitet kao način življenja

Kao i ostale  civilizacijske vrijednosti  pristojan, učtiv i uglađenurbani način življenja se uči, stiče i usvaja. Navike koje djeca steknu u svojoj ranoj mladosti, posebno do svoje pete godine života, formiraju u njihovoj svijesti neku vrstu društvene matrice koja se veoma teško mijenja. S tim u vezi, možemo i kazati da odnos svakog čovjeka prema spoljašnjem okruženju dio je porodične tradicije i nasljeđa.

Kraj dvadesetog i početak dvadeset i prvog vijeka je mješavina utilitarizma[1]i hedonizma[2]. U svom naletu pregazio je mnoge humanističke  vijerednosti i načela.  Osnovni postulati su materijalna korist, uživanje i naslađivanje. Za urbanu kulturu življenja i stanovanja nije ostavljeno previše mjesta. 

”Svaki put kada razmišljamo o ovoj temi ustanovimo najmanje dva puta: put pristajanja i prećutnog odobravanja haotičnog stanja i put nepristajanja i neslaganja.Ovaj drugi je put, pozitivne promjene. Prije svega unutrašnje promjene, jer pravila lijepog, pristojnog i učtivog  ponašanja traže od nas da izađemo iz okvira sopstvene sebičnosti i uspavanosti. Nadalje, zahtjevaju minimum emotivne i socijalne inteligencije. Važno je kazati da ove dvije prethodno pomenute inteligencije nisu urođene, odnosno nasljeđene. One se uče i s vremenom razvijaju i unapređuju (Salih F. 2003.)”. 

Urbanitet je društveni život i predstavlja zbir pojedinaca, jedinki, mikrokosmosa. Kazati nam valja da ukoliko se promjene dešavaju na individualom planu, odraziće se i u društvu kao cjelini. Svi  možemo  u skladu sa svojim mogućnostima, znanjima i kompetencijama doprinjeti lijepom, zdravom i kulturnom  načinu života uz malo truda i mnogo dobre volje. Svjedoci smo kako naši mnogobrojni sugrađani koji su nastanjeni diljem svijeta poštuju, njeguju i cijene drugu kulturu i njihov cjelokupan urbanitet, a kada se vrate u svoj grad u svoju domovinu ne čine to na dosljedan način najblaže rečeno. 

Dobro vaspitanje i kućni odgoj su preduslov kulture  života i ubrajaju se u  trajne  vrijednosti koje treba konstantno njegovati, razvijati, unapređivati i  usklađivati, naravno u skladu sa vremenom u kome  živimo.

Šta znači  urbanitet?

Urbanitet je pojam koji je trebalo uspokojiti odavno u ovoj našoj dragoj državi. Naravno, ne mislimo na „urbanitet“ u onom komunalnom, niti u socioekonomskom smilu, jer ima nas popriličan broj koji živimo prilično gusto zbijeni i otklonjeni od sela i poljoprivredne proizvodnje (odvje posebno aludiram na našu dijasporu), tj. u urbanim, odnosno gradskim sredinama. Ne, ovdje želim  kazati nešto urbanoj kulturi i urbanom načinu života, jednostavno životu u gradu koji bi mogao i da označava moralni kvalitet onoga ko pripada gradu, pa onda i bonton[3], učtivost, pristojnost i uglađenost. Korištenje riječi urbanitet koristi izuzetno veliki broj ljudi, a da ustvari i ne znaju stvarno značenje istog. 

Urbanitet  se vezuje za gomilu stereotipa i čak je skoro pa postao sinonim sa hipsterajem[4]. Iako hipsteraj jeste jedan urban fenomen, on nikako ne može da definiše suštinu urbaniteta, pošto je u pitanju prije svega poza onih koji su dovoljno imućni da mogu da poziraju (što uopšte ne znači neku pretjeranu „imućnost”). Hipsteraj isto zahtjeva svoju definiciju, ali to nas sada manje zanima jer  važno je kazati da  hipsteraj nije presudna iliti određujuća odlika urbane kulture.

”Najbliže objašnjenju toga šta znači urbanitet ili biti urban dao je francuski filozof Mišel de Serto u knjizi Praksa svakodnevnog života(Zagreb, 2003.)”.

De Serto priča o taktikama koje običan narod, grupa, porodica i pojedinac koristi da se izbori sa raznovrsnim silama s kojima se susreće u svom svakodnevnom savremenom životu, misleći prvenstveno na život u graduZa nas je ovde bitno to što De Serto konstatuje da je naša (urbana) kultura prije svega konzumeristička, što nije ništa revolucionarno, ali takođe jasno primećuje da je konzumiranje proizvoda široke potrošnje, proizvoda gradskog života, pa i „proizvoda“ savremenih medija – nešto više od pukog konzumiranja, tj. da je, dosta pojednostavljeno, u pitanju jedna svojevrsna proizvodnja. 

U savremenom konzumerističkom informacionom društvu tj. gradu smo stalno izloženi mnogim silama, međusobno sučeljenim, neočekivanim, nekontrolisanim. I to od nas zahtjeva da se stalno dovijamo, da donosimo odluke, da pravimo taktike. Šta ću da obučem danas, vidi me kako izgledam, kako da uštedim novac, gdje ću i sa kime večeras i sl… Bilo je toga i prije gradova i gradskog načina života, ali sada je mnogo komplikovanije, jer na sceni su sile  i „prirodne“ i „društvene“, koje nas tjeraju i mobilišu kako da  obezbjedimo i osiguramo pretpostavke i prilike za opstanak i naš vlastiti izražaj življenja u gradu. Trošenje tako postaje proizvodnja – proizvodnja sadržaja tj. svega onoga što ima u jednom gradu. Taj sadržaj, posmatran kao ishodište svih tih taktika preživljavanja i nametanja sebe u potrazi za identitetom i boljim životom je ono što nazivamo urbanom kulturom.

Kao što je institucija – pobjeda mjesta nad vremenom, tako je urbana kultura – pobjeda čovjeka nad društvom. I to pobjeda koja dolazi iz one najosnovnije potrebe, za identitetom. Kada ti je za identitet potrebno da mrziš nešto drugo ili da se osjećaš bolje samo zato što ti je nebeskim bacanjem kockice zapalo da sa svojim roditeljima živiš u baš tom gradu ili kraju.  

Ono što je presudno da bi bio dio „urbane“ kulture je baš da grad za tebe ima simboličku auru i da ga osjećaš kao svoj. Svoje lovište. Sklonište. Svoje hranilište. Igralište. Zabavište. Čistilište. Dovište. 

Koju muziku – slušaš, kako izgledaš i kako se oblačiš – to nema nikakve veze. Urban postaješ tek ako taj svoj grad zavoliš, prigrliš kao svoju porodicu tek kada ga zapravo učiniš svojim tako što ćeš proizvoditi njegov sadržaj i njegovu kulkturu.

Zbog toga dajmo sebi u zadaću pronalaziti razlike i sličnosti porodičnih vrijednosti našeg urbaniteta s porodičnim vrijednostima tih nekih drugih, većih i moćnijih urbanih megastruktura, zvale se one dekadentnim Parizom, literalnom baštinom Shekspeara ili bogatom glazbenom tradicijom melodične Italije, iliti čega već ne.

16.09.2019.godine Muhamed Pašalić 

[1]Etički pravac koji smatra da je svrha čovečjeg djelovanja korist i blagostanje.

[2]Naslaživanje, zadovoljstvo.

[3]Dobar fon, fino ponašanje i liep način izražavanja dobro vaspitanih i obrazovanih ljudi, otmeno držanje (Anić-Klajić,2002).

[4]Hipsteraj je podkultura koja se prezentuje kao kontra-kultura. Odišu ironijom, apatijom i nostalgijom, žive boemskim životom, ućivaju u lakim drogama i nerjetko naginju homoseksualnosti.

KOMENTARI