Napustio nas je i na neki drugi, bolji svijet, otišao Zilhad Hodžić Hodža. Ova tužna vijest prije dvije godine stigla je iz Kantonalne bolnice iz Bihaća gdje su liječnici bezuspješno pokušavali pobjediti tešku bolest od koje je obolio.
Živio je skromno i samozatajno, bio je jedan od onih mirnih i tihih ljudi za koje mislimo da ih ništa ne može izbaciti iz takta. Radio je kao poštanski zaposlenik, omiljen na poslu i društvu, imao je uvijek vremena da sasluša sagovornika i da mu se obrati biranim i smirujućim riječima. Hodža je bio od onih ljudi koji životne teškoće i nedaće proživljavaju duboko u sebi, ne dopuštajući da duševne bure i oluje dospiju napolje. Jedan je od rijetkih koji su preživjeli pokolj na Korićanskim stijenama i o tom zločinu je kasnije često govorio i svjedočio.
U ratu je bio pripadnik 17. viteške slavne brigade, a muzika i poezija bile su njegova velika ljubav i često put za bijeg u neki bolji svijet. U najtežim ratnim danima, pod kišom neprijateljskih granata i metaka, napisao je pjesme koje su inspirisane ratnom tematikom i trajno su svjedočanstvo na herojske dane i slavnu borbu Krajišnika.
U pjesmama je opjevao ratni put „sedamnaeste“ i često ih je ukasnije izvodio uz gitaru. Autor je muzičkog albuma pod nazivom „17 pjesama za 17. vitešku“, koji je svoje izdanje doživio prije nekoliko godina. Također, napisao je i zbirku poezije „Panciri od stakla“ i ova knjiga je njegova svojevrsna životna i poetska ispovijest. Ovaj rođeni Prijedorčanin je u poslijeratnom periodu izabrao Sanski Most za grad u kojem će, skupa s porodicom, nastaviti život.
Skromno i tiho doprinosio je zajednici u kojoj je živio i odlazak takvih ljudi je uvijek teško nadoknaditi. Porodici Hodžić, Zilhadovim sinovima i supruzi, upućujemo izraze najiskrenije sućuti.
KOMENTARI