instant fap

“Naći će svoj mir u kozaračkoj zemlji, a mi ćemo moći dovesti unuke da vide gdje je dedin mezar”

“Naći će svoj mir u kozaračkoj zemlji, a mi ćemo moći dovesti unuke da vide gdje je dedin mezar”

Sanel Fazlić, rođen je u Kozarcu, a danas ukopava oca, strica i daidžu u Memorijalnom centru Kamičani.

– Veoma se dobro sjećam svih dešavanja tokom te nesretne 1992. godine, i dana kada sam vidio svog oca u logoru Trnopolje, jer smo mi iz Prijedora svaki dan išli pješke od do Trnopolja, da odnesemo hranu i piće kako bi oni imali šta da jedu i da piju. Tada sam imao 12 godina, nisam baš bio svjestan šta se dešava. Mislio sam da će to biti sati i dani kada ćemo se opet sresti. Oni su trebali biti razmjenjeni na slobodnoj teritoriji, ali nažalost odvedeni su na Korićanske stijene gdje su svirepo pobijeni – kaže Fazlić.

Prošlo je, kaže, veoma dugih 28 godina.

– To su godine tuge i boli ali evo i radosti. Zašto radosti? Jer su naši najdraži pronašli svoj smiraj. Nikad nismo gubili nadu, nekada je tajila, jer godine su prolazile, ništa se nije znalo, bilo je mučno i teško sve ove godine gledati svoju majku i sestru i druge članove porodice – priča Fazlić.

Kaže da je ne zna kazati kada je bilo najteže.

– Možda je to onaj trenutak kada smo saznali šta se desilo, mada nismo vjerovali u to, imali smo nadu da je to laž, da su oni na zamjeni, da su na prinudnom radu. Možda čak i onaj dana kada smo saznali da su nađeni – zaključuje Fazlić.

Munira Fazlić danas će ukopati svog supruga Mirsada Fazlića.

– Jučer kad smo prilazili Šejkovači, hali gdje su bili smješteni posmrtni ostaci, bilo je veoma teško i žalosno, sam susret sa tabutom. Međutim, kada smo krenuli sa tog mjesta i krenuli prema našoj kozaračkoj čaršiji već se počeo osjećati neki smiraj, kao da ga vodimo kući – kaže Munira.

Kaže da je prva grupa ubijenih nađena 2003. godine, te da njen Mirsad nije bio tu.

– Počeli smo da gubimo nadu. I 2017. godine kada su pronašli grobnicu opet smo počeli sumnjati sve dok nisu stigli rezultati dok nije pronađen i njegov uzorak – kaže Munira Fazlić.

Ističe kako se sa suprugom rastala prije napada na Kozarac, te da je njihov sin tada imao pet godina, a sada je suprug i otac dva sina.

– Nadam se da će naći svoj mir u kozaračkoj zemlji, da ćemo imati mezar, da dovedemo naše unuke da vide gdje je dedin mezar – kaže Munira.

Hasan Dedić danas će ukopati svog trećeg brata Enesa, koji je ubijen u 27.godini.

– U ovom ratu izgubio sam tri brata, najmlađi je imao 17 godina, stariji 19. Vidjeli smo se u Kozari u šumi posljednji put. Ja sam otišao u logor, a on je ostao u šumi, nije htio da se preda. Ubijen je duboko u šumi, bio je vezan žicom i strijeljan, imaju dosta rana od metaka, i nekoliko komšija je bilo s njimu grobnici – kaže Dedić.

Kaže da je ranije pronašao i ukopao dva brata na šehidskom mezarju.

– Gajili smo nadu 28 godina da ćemo ga pronaći, da je možda ipak živ. Tuga je u srcu, ali i malo radosti jer ćemo sada moći doći na mezar, u nadi da je on našao smiraj i da ćemo imati gdje proučiti Fatihu – kaže Dedić.

Kaže da je i njihova majka živa, koja sada ima 87 godina, ali da nije mogla doći na današnju dženazu.

– Teško je sve ovo za nju. Nikada se ne ponovilo i ne zaboravilo. Niko se nije nadao da se ovako nešto može desiti, samo zato jer smo nosili druga imena i jer smo muslimani, pokušali su da nas iskorijene – zaključuje Dedić.

KOMENTARI