Napustila nas je naša sugrađanka, heroina, borac za život, majka i supruga našeg saborca Almira Halilagića – Halija demobilisanog pripadnika 5.IDČ-a i 100% invalida Armije RBiH.
Borili su se do zadnjeg kako porodica tako i sugrađani i saborci. Napisala je knjigu 2017. godine o svom životu i bolesti “Moj put, život sa karcinomom”. Osam godina se borila protiv opake bolesti, ali je ipak bolest pobijedila.
Neka joj je veliki rahmet i hvala, a porodici sabur u ovom teškom vremenu iskušenja i odricanja. Termin o dženazi naše Edine objavit će se u toku dana.
Isječak iz njene knjige.
Mislim da svi imamo izbor, mogla sam izabrati da budem ili žrtva ili ne. Ova druga opcija je moja. Htjela sam vidjeti šta to mogu izvući iz tog mraka, iz te tame, i napravila sam puno. Život mi je ljepši. Nekada sam govorila prije rata i poslije rata, sada kažem prije raka i poslije raka. To su dva života različita. Drago mi je što sam uspjela naučiti živjeti sa karcinomom. Nisam nikada vodila neku borbu sa njim, nisam ga nikada pobijedila, nisam to żeljela, ali nije ni on mene. To je nekako išlo po principu ne diraj ti mene, a neću ni ja tebe. Napravila sam neki sporazum u svojoj glavi, ja i on, i još uvijek je na snazi. Znam da mnogi to neće shvatiti, ali to je tako, i evo me, živa sam. Često sam se pitala zašto se ne bojim, ali šta bih i dobila sa tim? Šta bih dobila sa strahom? Strah sigurno neće spriječiti smrt. Do kada mi je suđeno do tada ću, bio strah prisutan ili ne, ali taj isti strah može sprijećiti moj život.
E zato se nisam bojala, živjela sam i živim. Volim što sam naučila uživati u nekim životnim sitnicama, koje prije nisam ni primjećivala, a te sitnice tako puno znače. Volim što mogu uživati gledajući kako mi djeca rastu, volim što ležim pored Halija i gledam tv. Nije važno šta se prikazuje, ali volim taj trenutak, uživam u njemu. Volim što često, ali jako često, budem kod roditelja. Nije tu ni neka priča važna. Važno mi je da sam sa njima. Volim svoje prijatelje, volim biti sa njima. Sve što radim ustvari volim. Ovo što sam nabrojala su samo detalji u moru drugih detalja, a ono što ne volim to i ne radim. Trebalo je skupu školu platiti da bih naučila tako živjeti, ali nije mi žao. Teško je opisati riječima neke osjećaje, nekako fali riječi u rječniku za opis kakav bih podijelila sa drugima.
KOMENTARI