Postoje među nama, u ovim našim ljudskim košnicama, one iznimne jedinke koje, blagoslovljene nekom nedokučivom ustrajnošću, grade marljivo i tiho. Ne čuje ih se, ni onda kad je teško, a teško bude, ni onda kad udare oluje, a i njih, nažalost, ima. Prođu tako godine, a iza tih malih neimara duha ostaju impresivna zdanja pred kojima će se pokloniti i njihovi nastavnici. Jedan od njih je i naš Armano.
Prije četiri godine, kad je kročio u našu školu, svima nama on bijaše tek dječak duge guste kose te blagih i znatiželjnih očiju u kojima se, a danas to možemo reći, malo-pomalo otvarao bitak svijeta, svijeta u koji su se slile rijeke matematičkih formula i mora stranih riječi, u koji su se survale teške gudure fizikalnih zakona i urušila carstva velikih vladara, svijeta koji, sa svim svojim oprečnostima, mladu čovjeku nerijetko podmeće nogu iskušavajući njegovu posvećenost i snagu. Ali Armano je, unatoč svojoj mladosti, uvijek znao razlučiti stvarnost od opsjene i red od kaosa.
Premda je, kažu, lako graditi na dobrim temeljima, vjerujemo da smo i mi, Armanovi nastavnici, doprinijeli njegovome rastu − spoznajnom, duhovnom i kreativnom.
No znamo mi i to da se, kako bivamo stariji, ove naše ljudske košnice vrlo lako mogu prometnuti u zvjerinjak u kojem je vrijednosni sustav promjenjive naravi i u kojem iznimni pojedinci često bivaju zgurani s puta. Stoga se nadamo da će Armanove ruke dovoljno osnažiti da sa svoje životne staze razmaknu one „jednakije od drugih”, noseći sa sobom nepokolebljivu vjeru u ideale.
I ne, nije ovo hvalospjev uzornom vladanju i moru petica u dnevniku, koje su, ako ćemo pravo, tek hladna brojčana ocjena usvojenih znanja. Ne! Naš je Armano puno više od toga, i to na ponos svojoj obitelji, svom IV.b i svojoj školi. Naš učenik generacije!
Neka ti je sretno! Veliko je bogatstvo koje nosiš!
KOMENTARI