Jutro je sunčano, behar se prosuo po krošnjama, vrapci sve glasnije nagovještavaju proljeće, a na ulicama je neobično malo ljudi. Automobila još i ima, ali ne onoliko koliko ih je inače.
U školskim dvorištima možete čuti samo grakanje vrana, u učionicama i školskim hodnicima samo tišinu. Jedna od mjera kriznog štaba bila je obustaviti nastavu. Ona se, istina, odvija on line, ali nema sumnje da će posljedice pandemije korona virusa podnijeti i školarci, jer on line nastava, pogotovo kod najnižih razreda, nikako ne može zamijeniti onu pravu.
Radi koronavirusa nema nastave pa nam profesori šalju materijale mobitel ili putem aplijacije zoom uz poruku da ćemo to gradivo pisati kada se vratimo nazad u školu.
I profesori i djeca su pod stresom jer se svi zajedno naleze u jednoj novoj situaciji.
Odmičući prema svom kraju grada, mislim o tome kako li se drugi snalaze u ovoj virtuelnoj školi čiji su hodnici labirinti, zadaci rebusi, katedre radni i trpezarijski stolovi, a table desetine otvorenih tabova u jednom prozoru.
foto ARHIV
KOMENTARI