Na suđenju Predragu Prošiću zvanom Pedo za zločine počinjene u Sanskom Mostu, svjedok Tužilaštva BiH je ispričao kako je identifikovao dvojicu braće, tetku i komšije koji su ubijeni u maju 1992. godine.
“Bili su u jednoj grobnici. Tu su bili Senad i Emir Nalić, tetka, komšije Eko i Tanja. Tetku Nafiju sam prepoznao po trenerci, bilo je kose, tkiva nije bilo… Brata Senada po majici, a drugog brata po patikama. Patolog mi je rekao da je našao četiri prostrjelne rane kod jednog brata, a kod drugog brata komadiće žice na rukama”, kazao je svjedok Enes Nalić. On je naveo da je srpska vojska krajem maja 1992. godine granatirala i ušla u njegovo mjesto, Otoku, i da mu je otac ispričao kako je među vojnicima koje je vidio jedino prepoznao komšiju Pedu Prošića.
“On je vidio vojsku kako cestom ide kod kuće Hilmije Hegića, stakloresca, i prepoznao je Pedu Prošića. Znam njegovu majku Milku. Zvali smo ga ‘Pedo Milkin’. Prodavao je bižuteriju na pijaci”, kazao je Nalić.
Svjedok je rekao da mu je otac ispričao kako je, dok je bježao, čuo rafal i da je tada pretpostavio da su mu ubijeni sinovi.
“Nije znao da se u toj kući nalaze braća zajedno s tetkom. Pretpostavljao je da su zajedno, ali nije znao u kojoj su kući zajedno”, kazao je svjedok.
Prošić je optužen da je, kao pripadnik Šeste sanske brigade Vojske Republike Srpske , učestvovao u širokom i sistematičnom napadu na sela na području Sanskog Mosta, te u progonu, zatvaranju, paljenju kuća i ubijanju civila nesrpske nacionalnosti.
Kako se navodi u optužnici, Prošić je 27. maja 1992. ušao u kuću Hilme Hegića, gdje se nalazilo devet civila – među kojima je bila i trudnica – ubio ih, a kuću zapalio. Prošiću je na teret stavljeno i učešće u protjerivanju civila i njihovom zatvaranju u zatočeničke objekte u Sanskom Mostu, odakle je dio muškaraca kasnije prebačen u logor Manjača.
Svjedok Nalić je rekao da je dan nakon razgovora s ocem “bilo čišćenje” i da su žene i djeca razdvojeni od muškaraca, koji su odvedeni u sportsku dvoranu u Sanskom Mostu. Nalić je, kako je kazao, u dvorani bio zatvoren oko mjesec dana, a nakon toga prebačen je u Manjaču.
“U Manjači – logor k’o logor. Ne daj Bože da doživim to još jednom. Ne bih poželio nikom. Mir i disciplina čim uđeš u logor. Bili smo smješteni u štalama od stoke”, rekao je svjedok, dodavši da je u Manjači bio do 14. decembra 1992. godine. Nalić je dodao da je tek 1995. godine u Zagrebu ponovo vidio roditelje, koji su kasnije preminuli od, kako je naveo, boli zbog gubitka sinova.
Nastavak suđenja zakazan je za 14. septembar.
KOMENTARI