instant fap

Ne budite bezlična masa poslušnika i usputna žrtva nekih budućih ratova!

U znatiželjnom traženju odgovora na pitanje ko sam, šta sam, u postkonfliktnom društvu prebogatom svim vrstama besmisla, od toga da se fukara prebrzo obogati, neuk sjede na mjesto učenog, nepošten zamijeni poštenog, lopov i nemoralan zavlada, ogromna većina mladih potpuno gubi kompas i luta u nesnalaženju i prihvata igru kakva im je namijenjena da budu potpuno izgubljeni i manipulisani… U kakvu samo zamku upadaju

 

Dokazivanje mladih nije u tome da ubijaju svoje vršnjake onako nizašto, iz mladalačkog bunta i obijesti, da pale zastave i simbole drugoga i drugačijega, da svoju energiju ispoljavaju u rušilačkom nagonu i nadmetanju ko će šta više uništiti. U kakvu samo zamku upadaju. To nije život,  to je ruganje životu.

Individualnost je najveći dar koji čovjek dobija svojim rođenjem, ni sam ne zna kako, niti šta ona znači u kosmičkim razmjerama, i to će još dugo, ili vječno, ostati tajna i predmet znatiželje i proučavanja. Osim iskrene zahvalnosti ili nezahvalnosti za to što je stvoren mislećom i neponovljivom jedinkom u svekolikom Univerzumu, ostavljena mu je i mogućnost ograničene slobodne volje. On se u tim granicama, prema datoj mu slobodi izbora, može ponašati na način da osporava i ugrožava njemu slične ali nikad iste individue. Može li se samo pojmiti pretpostavljena mogućnost da se na planeti rađaju isti ljudi po fizičkim i duhovnim karakteristikama. Bili bi to opšta zbrka i haos.

Kako neki biolozi tvrde, u čelijama ljudske klice ima 48 hromozoma, od kojih svaki nosi oko 30 hiljada gena, a samo jedan može biti dovoljan za jednu naslijeđenu crtu. Samo jedan od oko trista miliona položenih spermatozoida spoji se sa datim jajašcem iz koga nastaje jedinka.

Homo-sapiens ima i neke zajedničke crte kao što su uspravan hod, tijelo nalik na čovjeka, iste hemijske elemente koji ga tvore, sposobnost za korištenje razuma, govor, osjećanje, zamišljanje, pamćenje, reprodukovanje itd. Ipak, možemo reći svaka individua je posebna, jedna i jedinstvena, neponovljiva i dosljedna cjelina i organizacija tjelesnih i mentalnih procesa. Tom individualnošću čovjeka ne bavi se ni jedna nauka osim nešto psihologija. Individualnost ovdje naglašavamo zato što bitno može uticati na razvoj društva, društvenih procesa i odnosa.

Individua i društvo nisu neke odvojene i zasebne cjeline bez uticaja jednog na drugo. Itekako su povezane i bitno utiču jedno na drugo. Pojedinac rođenjem zatiče određene drštvene i porodične uslove neovisno od njegove volje, neke naprijed spomenute datosti, boja kože, mjesto rođenja, država, nacija, vjersko porodično nasljeđe, stepen razvijenosti, način odgoja i obrazovanja. Sve to bitno utiče na razvoj individue i kasnije formiranje njenih stavova.

Mnogo puta ste nailazili na otpor i ptanje zašto ste takvi, zašto nešto uporno branite a nešto uporno odbijate. Naravno da ne znate odgovor na takva pitanja. Međutim, sigurno znate i dobro pamtite neke, naizgled, nebitne detalje iz ranog djetinjstva, zašto vam neko čini tako i tako, protiv čega ste se bunili, ali ništa niste promijenili, nešto vam je smetalo od obdaništa, škole do fakulteta itd. Forsira vam se da nešto činite na način koji se vama ne dopada, sve to „gutate“i u toj nemoći stvarate negativan stav o okolnom svijetu i okruženju. Svijet se počinje doživljavati kao neprijateljski. Pamtite još iz obdaništa ukor što svoju rolu na priredbi niste odigrali po tačno utvrđenom pravilu već ste joj dodali svoje nestašluke i improvizacije.

Cijeli svijet je satkan po šablonima iz kojih se individualnost probija kao kroz gustu maglu. Ustaljeno je da se od obdaništa do fakulteta i doktorata morate ponašati po ustaljenim normama i klišeima, odnosno prema očekivanju učitelja a kasnije društva, stranke, političke zajednice ideološkog ili vjerskog okruženja, i uraditi zadatak shodno tome. Svako iskakanje iz tog šablona, pogotovo u konzervativnijim društvima, izaziva osudu i navlači gnjev na pojedinca. Istorija vrvi primjerima osuda i sankcija prema pojedincima koji su barnuli u osinjak okorjele društvene običajnosti.

Cijeli svijet je satkan po šablonima iz kojih se individualnost probija kao kroz gustu maglu. Ustaljeno je da se od obdaništa do fakulteta i doktorata morate ponašati po ustaljenim normama i klišeima, odnosno prema očekivanju učitelja a kasnije društva, stranke, političke zajednice ideološkog ili vjerskog okruženja, i uraditi zadatak shodno tome. Svako iskakanje iz tog šablona, pogotovo u konzervativnijim društvima, izaziva osudu i navlači gnjev na pojedinca. Istorija vrvi primjerima osuda i sankcija prema pojedincima koji su barnuli u osinjak okorjele društvene običajnosti. Prostor ne dozvoljava da to ilustrujemo. U nadmoći društva nad pojedincem počinje satiranje individualnog ponosa i nastaje prestanak samopoštovanja. Iz tog ugla mogli bi za egoizam reći da on i nije to čime se pokazuje već osveta drugima za nešto. Posramiti nekoga za pogrešku, pogotvo javno, i ako se tu radi još o  mladoj osobi, veliko je skrhavanje njenog samopoštovanja.

Ovo razmišljanje je namijenjeno, prije svega, mladima BiH i neka mi oproste na nešto podužem opštem uvodu u temu.

Mladi BiH su u nezavidnoj situaciji i preko njih se prelamaju sve apsurdnosti post-ratnog društva. Njima se krade jedan najljepši dio života uskraćivanjem mogućnosti da ga prožive na način dostojan bezbrižnog djetinjstva i sadržajnog i slobodnog mladalaštva. U znatiželjnom traženju odgovora na pitanje ko sam, šta sam, u postkonfliktnom društvu prebogatom svim vrstama besmisla, od toga da se fukara prebrzo obogati, neuk sjede na mjesto učenog, nepošten zamijeni poštenog, lopov i nemoralan zavlada, ogromna većina mladih potpuno gubi kompas i luta u nesnalaženju i prihvata igru kakva im je namijenjena da budu potpuno izgubljeni i manipulisani. Kao uzroci takvog nezadovoljavajućeg položaja mladih, kao i ukupnog nazatka društva, potura im se laž da je uzrok tome u drugom, čija se razlika ponekad vještački stvara.

Mladi i sami često izriču neke od spomenutih konstatacija, potpuno opravdano i tačno, ali kada i sami treba da nešto učine, oni to urade potpuno prema očekivanjima onih koji njima manipulišu. Umjesto da razumno traže izlaz za svoju nezavidnu situaciju, oni posežu za iracionalnim postupcima, odaju se drogi i alkoholu, nestvarnom svijetu iluzija i obmana, bježe u virtualni svijet, zamjenjuju svijet ljubavi svijetom mržnje, povećava se broj ubica i kriminalaca među maloljetnicima, svoje akumulirano nezadovoljstvo isakazuju na stadionima prema onima koji su u istoj situaciji kao i oni sami, traže osvetu prema drugom, drugačijem, drugom narodu, vode medijski-elektronski rat pun naboja mržnje, psovki i nečovječne komunikacije.

Mladima treba otvoreno reći da se izmaknu ispod čekića i nakovnja manipulacije starih, da ne budu obična bezlična masa, ako hoćete još jednostavnije rečeno – glina od koje će oni od njih oblikovati svoje poslušnike i žrtve nekih budućih ratova.

Dok to mladi tako rade, uvećavat će se broj delikvenata, rast će i broj zatvora, popravnih domova, a sve ostalo će biti kao i prije. Suština stvari će ostajati po strani, nedirnuta, lažovi će uživati u zadovoljstvu uspješne manipulacije, mladi će stariti po biroima bez posla, bez šanse da do starosti ekonomski stanu na noge, da osnuju porodicu i da obezbijede uslove za život dostojan čovjeka. Dotle se niko, takođe, neće pitati kakav nam je obrazovni sistem, šta pored znanja iz struke nudi mladom čovjeku.

Dokazivanje mladih nije u tome da ubijaju svoje vršnjake onako nizašto, iz mladalačkog bunta i obijesti, da pale zastave i simbole drugoga i drugačijega, da svoju energiju ispoljavaju u rušilačkom nagonu i nadmetanju ko će šta više uništiti. U kakvu samo zamku upadaju. To nije život,  to je ruganje životu. Dok su god mladi na stranputici života, dotle će i dalje tražit posla po cijelom svijetu i biti izgnanici iz svoje zemlje. To će se dešavati sve dotle dok na pogrešan način osporavaju svijet starih. Sistemom unošenja mržnje u mladog čovjeka da je za sve kriv isključivo drugi, umnožavat će se tjeskoba i mučnina koja će, nalazeći puteve svog oslobađanja, stalno gomilati zlo. Asimilovanjem zločina i njegovim pretvaranjem u potrebu bez koje ne može, društvo odriče svaku odgovornost i uspostavlja svijet fatalnosti, gdje se sve može činiti, ubijati drugoga, mučiti, ponižavati, radovati se tuđoj nesreći i bolu pa čak uživati u tome.

Krvavi nož
Sistemom unošenja mržnje u mladog čovjeka da je za sve kriv isključivo drugi, umnožavat će se tjeskoba i mučnina koja će, nalazeći puteve svog oslobađanja, stalno gomilati zlo. Asimilovanjem zločina i njegovim pretvaranjem u potrebu bez koje ne može, društvo odriče svaku odgovornost i uspostavlja svijet fatalnosti, gdje se sve može činiti, ubijati drugoga, mučiti, ponižavati, radovati se tuđoj nesreći i bolu pa čak uživati u tome.

Mladima treba otvoreno reći da se izmaknu ispod čekića i nakovnja manipulacije starih, da ne budu obična bezlična masa, ako hoćete još jednostavnije rečeno – glina od koje će oni od njih oblikovati svoje poslušnike i žrtve nekih budućih ratova. Predodžba ne smije biti ni jedan trun promijenjena: vi mladi ne možete ništa učiniti da svijet ide nabolje. Mračni zastor i koprena spušteni su na perspektivu mladih. Podmetnuli su mladima pogrešno bojno polje za dokazivanje.

A upravo je suprotno, mladi iz BiH, gdje su god kročili u svijet, prednjačili su u svemu progresivnom. Žabokrečine ima u svim društvima na svijetu, a pogotovu u postratnim, treba je razgrnuti i doći do bistre vode. Naravno, ne mogu to samo mladi.

U čovjekovom složenom biću postoje bio-osnove za ljubav, veselje, pamćenje, brisanje ružnog, za mržnju, strah, zlopamćenje, ali isto tako svaka kultura može nadograđivati ono šta ona forsira. U današnjim uslovima u BiH razvija se rastrgana mlada ličnost, koja ne može da zadovolji svoje težnje, ambicije kroz normalnu egzistenciju i zadovoljavanje životnih potreba. Mnoga prava se gaze, među kojima prednjači gaženje prava mladih. I najgora stvar dobra je kad se okrene naopako, rekao je, čini mi se, Niče.

Kako god se okrene, položaj mladih nije dobar. Iz temelja ga treba promijeniti.

Mladi u tome mogu imati odlučujuću ulogu, prije svega u postavljanju pravih pitanja zašto je to tako i promjeni svoga stva prema problemu.

Blog Velikog brata

KOMENTARI