Večeras je moj grad, osvijetljen prazničnim bojama, govorio različitim glasovima. Dječijim glasićima naših najmlađih, koji su stezali roditeljske ruke i žurili da svojim nožicama prate korak odraslih, korak „velikih“.
Raspoloženim glasovima s laganim naglaskom nekih dalekih krajeva naše, tek pristigle i doma željne, Sane željne, dijaspore.
Tihim šaputanjem koje su pratili teški uzdasi na promociji jednog filma, filma o jednoj istini, jednoj istini koju svi znamo, ali nas suviše boli da je priznamo naglas. Ne pali svjetlo večeras. Pusti da te volim tiho, najtiše što mogu. Pusti da ti pogledom kažem koliko te volim, da te vrhovima prstiju grlim i dahom sačuvam. Ne pali svjetlo večeras.
Večeras, dok mi u ušima odzvanja istina koje ne želim da se sjećam, a moram jer je dio mene, mog bića i mog postojanja. Ne pali svjetlo večeras. Večeras, dok želim vrisnuti tvoje ime, reći svima koliko me usrećuje svaki treptaj tvoga oka, svaki osmijeh u uglu tvojih usana.
Ne pali svjetlo večeras. Večeras, dok pamtim svu tugu svoga roda, plemena i naroda. Žena ljubi strastvenije od bilo kojeg muškarca, ali samo onog koga voli. Žena voli luđe od bilo kojeg ludaka, ali samo onog kojeg izabere. Žena grli nježno, nježnije od sniježne pahuljice, ali samo onog u čijem naručju je zaštićena.
Večeras mi tišinom pokaži da sam sav tvoj svijet. Ugasi svjetlo da nas ne vide zavidni. Šapni mi „Moje si sve“. Večeras, kada mi srce pamti tugu moje sestre, majke, kćeri – večeras budi moja snaga. Ne daj mi da kriknem od bola.
Ne daj mi da zanijemim od sramote. Što sam od istog pravljen, kao i onaj ko je pucao u dušu nekome…
KOMENTARI