Ne pregazi nas vrijeme, pregazi nas što ništa nismo uradili u tom vremenu, pregazi nas što smo bili samo pasivni promatrač u svom životu.
Pregazi nas gledanje kako drugi žive, uspoređivanja i nadmetanja s drugima. Pregazi nas igra tko više ima, tko je ispred koga, čije je auto bolje, čija je kuća veća, čija su posao uspješniji. Pregazi nas to što život prestajemo gledati onim očima kojim smo ga gledali kada smo bili djeca – piše Mario Žuvela za portal savjetnikuspjeha.com
Ne pregazi nas vrijeme, pregazi nas to što smo premalo cijenili važne stvari, lijepu riječ, topli zagrljaju, nježni poljubac i slično. Pregazi nam to što smo umjesto zraka previše udisali strahove, sumnje, nesigurnosti koje su nam drugi nudili, a premalo se hranili ljubavlju onih najdražih. Pregazi nas to što smo se okružili ljudima koji nisu bili uz nas radi nas, nego radi nečega što im je trebalo ili jednostavno samo zbog straha od usamljenosti.
Prestanimo se jednom žaliti na vrijeme, imamo prilike i mogućnosti dokle god dišemo. Potrebna je doza hrabrosti da pogledamo u svoje srce i odlučimo živjeti onako kako u njemu osjećamo. Jači od straha postajemo kada imamo nešto za što se isplati boriti, za što vrijedi dati zadnji atom snage i reći da je život lijep. Promjena počinje kada se odlučimo raditi više stvari koje hrane našu dušu, a manje onih što nam drugi govore.
Nismo mi krivi što nam na putu ne cvjetaju ruže, ali smo krivi što smo imali u ruci neko sjeme, a nismo ga zasadili, makar da te ruže ili neki drugi cvjetovi procvatu nekome tko će iza nas ovdje doći. Idealne uvjete nikada nećemo imati ali ćemo imati volju koja može pokrenuti stvari, koja može stvoriti bolje prilike da se jednom prestanemo žaliti na vrijeme i ljude, na okolnosti i događaje i kažemo da naš život postaje ono što od njega učinimo.
KOMENTARI