Autobus je već na stanici. Gledam i ne vjerujem svojim očima. Znam da je potrebno još samo par trenutaka, možda minut ili dva, da uđem u to šareno vozilo s mirisom tebe u mojim nosnicama, i da ti se vratim. Vraćam se kući, milo moje. I već me stvarnost udara najjače što umije. Ne vraćam se, samo dolazim.
Moj posao je jedina sigurnost naše budućnosti. Jedina nada da možemo imati život o kakvom smo sanjali. I djecu, našu djecu, tvoju i moju, milo moje. Možda dvoje, kao što ti želiš, ili četvero, kao što ja biram. Dogovorićemo se već. Važno je da će ona odrastati u našem dvorištu, na zemlji koju su nam naše porodice ostavile. Ponosni na krv u venama i grb u pasošu.
Znam koliko tuge ostavljam u tvojim očima svaki put kada odlazim. I znam koliko sreće nađem na cijelom tvom licu uvijek kada ti dođem. Ne mogu se ja vratiti ili ne vratiti, ja samo dolazim.
Ovdje u tuđini, gdje podgrijavam uspomene naših zajedničkih trenutaka, ne znam da li da zarađeni novac potrošim da te obradujem poklonima, da ti donesem svega što ti duša poželi, ta tvoja dobra, čista i neiskvarena duša. Ili da možda čuvam svaki euro, svaki cent da donesem kući i dam ti novac da sebi kupiš sve što ti treba. I već čujem tvoj glas kako mo govori da ti ne treba ništa sve dok imaš mene. A ne znaš koliko me raduje kada te usrećim i na licu ti osmijeh nacrtam. Milo moje, ja ti se ne vraćam, samo ti dolazim.
Satima i satima kasnije, budi me komešanje u autobusu. Slovenija, uzviknu neko. I svima nam toplo oko srca. Vozači nisu pravili preduge pauze, štedili su minut po minut, vjerovatno svjesni naše gladi i žeđi za domom. I evo nas, na koji sat od tog doma. Radujem se s ostalim putnicima i krišom brišemo suze iz uglova očiju. Znam o čemu svi trenutno razmišljamo. Pitamo se da li smo dobro zapamtili omiljenu boju i veličinu odjeće naših voljenih. Pitamo se da li u našim torbama ima dovoljno slatkiša za svu djecu iz ulice. Pitamo se možemo li preskočiti doručak na pumpi gdje se pravi posljednja pauza i uzeti samo kafu, a tih par eura da damo nekom našem… Pitamo se.
Ne mogu ti reći koliko me boli kada me ti pitaš „Koliko?“, a ja ne znam da li da ti kažem koliko ostajem ili koliko te volim ili koliko još puta moram otići pa da se vratim zauvijek. I ne znam da li da odgovorim sa „Još malo“ ili „Najviše“ ili „Ne znam“, a da ne pogriješim u odgovoru i ne izazovem sjene na tvom licu. Boli me kada me se odriču i uzimaju mi pravo da kažem da ne idem nigdje, samo se vraćam. Imam pravo otići, ako znam da ću se vratiti. I nije bitno od koga, sve dok znam kome. Dok me voliš, dok te volim.
KOMENTARI