Nema se tu šta puno reći. Šutnja više kaže. Riječi nema tih koje bi izrazile jednu riječ- Srebrenica. A opet, Srebrenica nije riječ. Nije ni grad. Srebrenica nije ni viza za budućnost i to baš onima koji su htjeli da ne bude te budućnosti, pa sad nakon opstanka svojih žrtava kupuju ljudskost dajući u zamjenu svoje priznanje da je Srebrenica genocid.
A i oni, koji trguju sa genocidom, čineći tako Srebrenicu kupon-bonom za lagodniji život, neka znaju da ni to nije Srebrenica! Nije više ni mjesto gdje se pronalazilo srebro nekad.
Srebrenica je pojam za zločin.. Pojam za neljudskost, za zvjerstvo ljudsko, za majčinu suzu, dječiji vapaj, Srebrenica je simbol rata. Srebrenica više nije počivalište srebra. Srebrenica je počivalište ljudskih kostiju. Srebrenica je Sarajevo, Višegrad, Zvornik, Foča, Goražde, Vitez, Mostar, Stolac, Žepa, Prijedor i svako mjesto gdje stala je zločinačka noga. Srebrenica je posuda puna suza, dječija ramena drhtava, sat koji kuca na muškoj mrtvoj ruci.. I može se tako nabrajati skoro do unedogled. Ali stati treba. I stati u Potočarima treba. Stati i oćutiti Srebrenicu. Oćutiti genocid.. Oćutiti plač nevinog..
I posjetiti Srebrenicu 11. jula, ali i posjetiti Višegrad 11. augusta, ali i posjetiti Zvornik nekog maja, posjetiti Ahmiće jednog dana aprilskoga.. i Prijedor. I Tomašicu! Tu nikada ne smijemo stati. Posjećivati – ne kako bismo se podsjetili na činjenicu da su muslimani unazad nekoliko godina trebali nestati iz Bosne i Hercegovine, jer tu činjenicu svakako trebamo nositi sa sobom, nego kako bismo taj dan jednostavno bili tu..
I šutnjom rekli sve. Jer šutnja govori ponekad više od najboljeg govornika.
U ime Allaha,
Oprostiti,
Zaboraviti,
Nikad.
Ajdin Hasanić
KOMENTARI