instant fap
NaslovnicaVijestiBiH

Nemoralna investicija

Nemoralna investicija

Vlada Srbije odlučila je 11. novembra 2015. je da izdvoji pet miliona evra za jednu opštinu u Republici Srpskoj, jednom od dva entiteta Bosne i Hercegovine. Tu odluku oko podne je, na “investicijsko-razvojnoj konferenciji” u toj opštini, obelodanio predsednik vlade Srbije lično, i njome iznenadio predsednika te opštine, koji to, kaže, nije očekivao.

Tekst objavljen u našoj rubrici Ja mislim, bez intervencija preuzimamo sa portala Pescanik.net.

Piše: Dejan Ilić

Ako ne bismo znali da je opština o kojoj je ovde reč Srebrenica, mogli bismo da se pitamo zašto bi vlada Srbije tek tako izdvojila pet miliona evra za bilo koje konkretno mesto u Republici Srpskoj ili, kad o tome tako pričamo, u Bosni i Hercegovini uopšte. Ali, ni to što znamo da je reč o Srebrenici ne pomaže nam da do kraja shvatimo o kakvom je tu poklonu ili ulaganju u stvari reč, i iz kojih razloga se taj novac polaže upravo na račun opštine Srebrenica.

Tri dana ranije, u nedelju, 8. novembra 2015, predsednik Republike Srpske reći će za Srebrenicu: “Srebrenica je opština u Srpskoj i mi smo zainteresovani za razvoj svake opštine. U ekonomskom smislu Srebrenica deli sudbinu ostatka Srpske, pa sam zahvalan svima koji dođu na konferenciju i doprinesu dodatnom razvoju. Osim što je Srebrenica sinonim za događaje iz rata, ona je poznata i po ogromnom utrošku donatorskih sredstava kojima nije nimalo potpomognut njen razvoj. Ovog puta verujemo da nekoliko konkretnih projekata mogu da pomognu”. Po ovom predsedniku, Srebrenica nije dakle samo “sinonim za događaje iz rata” nego i za uludo traćenje donatorskog novca. Iz ugla predsednika Republike Srpske, izgleda kao da je vlada Srbije odlučila da pet miliona evra baci u poslovični “bunar bez dna”.

U vezi sa “događajima iz rata” za koje je Srebrenica “sinonim”, a koje šturo i neodređeno pominje predsednik Republike Srpske, predsednik vlade Srbije imao je, takođe neodređeno i šturo, da kaže još i ovo:“Niko sestrama ne može da vrati braću, ni majkama sinove ili decu, ali možemo da gledamo u budućnost i da je učinimo drugačijom”. Iz toga bi se dalo zaključiti da će vlada Srbije na račun opštine Srebrenica prebaciti pet miliona evra, pošto niko “sestrama ne može da vrati braću, ni majkama sinove ili decu”. Tih pet miliona evra tako postaje zalog za budućnost koja bi trebalo da bude drugačija.Pitanja se gomilaju: ko je braću oduzeo sestrama, a sinove i decu majkama? Zašto se tim povodom oglašava predsednik vlade Srbije i donosi pet miliona evra? Od čega treba da bude drugačija budućnost u koju se on zagledao?

Setićemo se ovde jula 2015, kada je predsednik vlade Srbije, zajedno sa predsednikom republike, po svaku cenu gledao da obesmisli britanski predlog rezolucije o Srebrenici. U tom predlogu govorilo se o politikama i propustima koji su doveli do “nestanka” braće, sinova i dece, koje sad Srbija ne može da vrati pa umesto toga daje novac, te o merama koje se moraju preduzeti da upravo budućnost bude drugačija od ratne prošlosti. Ali, ako je predlog te rezolucije o genocidu u Srebrenici iz ugla ovdašnjih čelnika bio besmislen, onda iz istog tog ugla apsolutno nikakvog smisla nema uplata od pet miliona evra na račun opštine Srebrenica. A opet, tih pet miliona evra i pobijene “sinove i decu” predsednik ovdašnje vlade u svojoj izjavi dovodi u čvrstu vezu. A ta veza je takva da uplata o kojoj je odluku donela vlada Srbije liči na plaćanje – ratne odštete.

Što nas vodi pravo ka ovde s gnušanjem odbačenom predlogu britanske rezolucije i smislu mera tranzicione pravde. Vrlo kratko: mere tranzicione pravde imaju trojak smisao – retributivni, reparacioni i restorativni. Zločince treba kazniti; žrtve treba obeštetiti (u meri u kojoj je to moguće); a i jedno i drugo treba da dovede do izlaska iz varvarstva i povratka u civilizovani svet. Kako ove mere tranzicione pravde izgledaju iz ugla srebreničke “investiciono-razvojne konferencije” i naopake odluke srpske vlade i njenog predsednika? Prvo, očito je da je odluka srpske vlade moralno iznuđena i da predstavlja neku vrstu reparacijskog odgovora na genocid u Srebrenici iz jula 1995. Ali, pošto je izostalo priznanje države da je bila umešana u taj zločin (umesto priznanja, opet smo dobili „doktrinu odbrambenog rata“ sa formacijski najvišeg mesta u političkoj i vojnoj hijerarhiji Srbije – sa čela Srpske pravoslavne crkve), ovaj reparacijski odgovor ostao je da visi u vakuumu. Drugo, iako su žrtve genocida (“braća”, “sinovi i deca”) pomenute, primaoci reparacije nisu žrtve tog zločina ili njihovi srodnici, već opštinska vlast (u sastavu Republike Srpske) koja ni na jedan legitiman način ne može stajati na mestu koje pripada isključivo žrtvama. Pet miliona evra moralo je otići žrtvama ili njihovim porodicama, od kojih najveći broj više ni ne živi u Srebrenici i okolini.

Novac, dakle, ide na račun etnički “očišćene” opštine, za infrastrukturne radove, što nema nikakvog smisla iz ugla ispunjavanja tranzicione pravde i civilizacijske obnove. Kako bi se ova poenta približila domaćem, “srpskom” uhu, uzmimo sledeći primer: 1995. godine je u Hrvatskoj iz Knina i okoline proterano 200.000 ljudi – etničkih Srba. Od tada do danas, sve hrvatske vlade ulagale su novac u obnovu tamošnje infrastrukture. Da li to ima ikakve veze sa proteranim hrvatskim građanima – da li im je na taj način priznat status žrtava; da li je to bio način da im hrvatska država plati odštetu; da li su time stvoreni uslovi da se oni vrate u mesta u kojima su pre toga živeli? Umesto Knina sada stavite Srebrenicu, a umesto etničkih Srba – Bošnjake. Naravno, u jednom konkretnom smislu, analogija između Knina i Srebrenice izrazito je manjkava – veliki broj ljudi iz Srebrenice nije proteran; ti ljudi su pobijeni. Utoliko više i “finansijsko-investicioni” gest srpske vlade i njenog predsednika bolno promašuje suštinu.

KOMENTARI