instant fap

Nije lako biti eko..

Priznajem, ponekad je zaista teško sustavno biti “eko”. Strane koje podržavaju različita stajališta o tome što više ili manje zagađuje okoliš zatrpavaju nas sa svih strana svatko svojim argumentima. Puno ljudi u teoriji podržava i želi učiniti nešto čime bi pridonijeli smanjenju otpada i recikliranje predmeta koje svakodnevno koriste čini se najjednostavnijim načinom. Ali vrlo često su obeshrabreni već na samom startu kad se postavi pitanje što točno reciklirati.

Što je uistinu korisno reciklirati? Čitamo o troškovima i drugim problemima reciklaže i često puta dobivamo dojam da se to možda i ne isplati. S jedne strane su oni koji izvikuju smrt plastici, s druge strane nam pred nosom mašu fotografijama nejake kineske dječice koja toksičnim bojama i kemikalijama tretiraju platnene vrećice. Iste one vrećice koje možda ponosno na kasi vadite iz torbe, sa samozadovoljstvom što, eto, blagajnici možete reći: “Hvala, ne treba mi vrećica”. Ili se zateknete kako u trgovini zbunjeno stojite ispred polica sa sokovima, nećkajući se hoćete li uzeti onaj u staklenoj boci, plastičnoj ili tetrapaku. Jer bili ste sto posto uvjereni kako je staklo najbolji izbor sve dok na netu niste pročitali članak koji vam je opalio metaforički šamar pa sad stojite tu i najradije bi se pokrili ušima i kunete internet i ekologiju, a opet vas ždere krivnja jer želite, imate potrebu, napraviti nešto.

Što je isplativije, nama i okolišu? Osobno se najčešće povodim pitanjem: “Što će se prije razgraditi, što se može ponovo iskoristiti na neki način?” No što više čitam, istražujem, saznajem, tom pitanju se pridružuju nova. Poput onoga o stvarnoj cijeni recikliranja pojedinih sirovina. Kad tako na to gledate – da, čini se da je biti ekološki osviješten vrlo često gnjavaža.

Stoga me ne čudi što više ljudi ne reciklira. Ali istina je i da je najlakše odustati prije no što si uopće počeo. Kao i to da ona stara o malim koracima i slaganju kamena do kamena ipak drži vodu. Nećete se jednog jutra probuditi i imati sve odgovore, a vani neće biti smoga. Ako do toga jednom i dođe, što bi bilo predivno, dogodit će se postupno. Kroz dugotrajan proces pokušaja i promašaja, kao i većina velikih stvari. Isto tako se ne trebate i nećete se pretvoriti u eko Nazija ako stanete i razmislite trebate li se s placa uistinu vraćati s desetak polupraznih plastičnih vrećica, trebate li stvarno vrećicu za kremu ili kutijicu čaja ili bi vam možda ipak stala u torbu.

Često čujem i ovaj argument: “Želim reciklirati, ali nemam gdje držati te stvari”. Ok, istina, negdje morate odvojiti malo prostora za kutiju u koju ćete odvajati to što reciklirate. Možda ćete se morati malo reorganizirati. Kad ste zadnji put imali veliko čišćenje i pobacali ili donirali stvari koje niste koristili godinama i mala je šansa da ćete ih ikada više koristiti? Mjesta se uvijek nađe. Toliko koliko vam treba da postavite užu kutiju za, recimo, papir. Jednu veću kutiju od cipela u koju ćete odvajati plastiku. Ako nemate mjesta za veće kontejnere, znači da ćete morati češće do reciklažnog dvorišta pa računajte i na to. Saznajte koje vam je najbliže.

Ako u startu zauzmete negativan i  defenzivan stav kako je to “tlaka” i kako “nemate vremena”, teško da ćete se pomaknuti s mjesta i učiniti nešto korisno za sebe, druge i okoliš. Ma što pisali, čitali, govorili o tome, individualna odluka da ćete barem malo pridonijeti očuvanju planeta koji vam je dao život i koji vas podržava, može vam donijeti samo dobro. Iako je, dakako, na vama. Kao i to da se raspitate, istražite “za” i “protiv” i sami odlučite za neku vrstu odgovornog eko ponašanja.

Na kraju krajeva, sve ima svoju cijenu. Često se stvar svede na to s čime se lakše mirite, s čime možete mirne savjesti živjeti, što vas čini zadovoljnima. Nitko ne voli vidjeti otpad u prirodi. Većina nas je svjesna da i alternative na svoj način škode. Biranje manjeg od dvaju zala se za sad čini logičnim izborom. Čak i kad je teško dokučiti koje je to manje zlo. Možda u budućnosti nećemo morati razmišljati o tome, znanost se ipak pokreće sve više u smjeru održivog razvoja. Možda, ako novim generacijama usadimo ljubav prema matičnom planetu i svim drugim bićima s kojima ga dijelimo, možda nam ipak ima spasa. Do tada se, čini se, svatko treba povoditi za vlastitim zdravim razumom i srcem.

KOMENTARI