Svjetski dan zaštite životne sredine, 5. juni, prvi put je obilježen 1972. godine i od tada predstavlja osnovni instrument posredstvom kojeg UN stimulišu podizanje globalne svijesti o značaju zaštite životne sredine i pozivaju na političku angažovanost i preduzimanje konkretnih mjera i aktivnosti.
Životna sredina predstavlja sve ono što nas okružuje, odnosno sve ono sa čime je direktno ili indirektno povezana čovjekova životna ili proizvodna djelatnost. Prirodna sredina predstavlja njoj blizak pojam, pri čemu ovdje ne moraju biti prisutne aktivnosti čovjeka, niti on mora imati direktnih uticaja. Ipak, u pogledu tehnološkog napretka, razvoja industrije i sve većeg uticaja čovjeka na globalnom nivou na prirodu i ekosisteme, ova dva pojma dolaze u sve bližu vezu.
Zagađenje zemlje, mora i vazduha, nestajanje biljnih i životinjskih vrsta, globalno zagrijavanja i nuklearne prijetnje ne mogu se više ignorisati jer i te kako utiču na životnu sredinu.
Međutim, ignorisanje tih problema je i dalje prisutno, a to potvrđuje podatak da se ništa radikalno ne mijenja po pitanju samog stila života savremenog čovjeka koji i dalje nastavlja da iskorištava prirodu i na taj način crpi sve resurse sa kojima svijet raspolaže. Već je pedesetih godina prošlog vijeka postalo jasno da se putem kojim se krenulo ne može nastaviti, međutim, poražavajuće je da tim putem i dalje koračamo.
Vrtoglav uspon nauke i tehnologije u XX vijeku promijenio je način života više nego ikad ranije, pa se u savremenoj nauci kao osnovna karakteristika današnjice navodi promjena; promjena u izumima, promjena u stilu života, promjena u svemu. Ranije su se promjene dešavale sporo.
Jedna generacija u toku svog života nije doživljavala neke veće novine, a razlika između samog načina života kod različitih generacija nije bila velika.
Danas jedna generacija u toku svog života prolazi kroz mnogo promjena koje su uvjetovane naučno-tehničkim razvojem i nesavjesnim korištenjem tih dostignuća, koji svojom radikalnošću mijenjaju stil života. Takav način života najdirektnije utiče na Planetu i dovodi do njenog ugrožavanja, iako bez njenog postojanja naš život ne bi bio moguć.
U društvenim naukama, često se ističe da je savremeni čovjek preuzeo lik boga koji smatra da je svemoguć, ali postavlja se pitanje do kada će se tako moći ponašati? Filozof Hans Georg Gadamer, u svom djelu Evropsko nasleđe, kad promišlja o obnovi nagrižene Planete, sa zebnjom se pita da li možda griješimo kad mislimo da je ona moguća.
Lokalno i globalno
Čovjek tokom svojih aktivnosti kao što su urbanizacija ili eksploatacija mijenja prirodno okruženje i to često tako što narušava to okruženje, a kao rezultat takvih aktivnosti dolazi do narušavanja ekosistema i klimatskih promjena na lokalnom i globalnom nivou.
Urbanizacija, betonizacija i zagađenje jesu procesi na koje čovjek u savremenom društvu računa od rođenja, a u zemljama, posebno tranzicijskim kakva je naša, gdje ne postoje zakonske regulative zaštite prirode ona se uništava na najstrašniji mogući način.
Uzmimo za primjer Banjaluku koja je oduvijek bila okarakterisana kao grad zelenila, a koja se tokom posljednje decenije pretvorila u grad betona i stakla. Slučajevi betonizacije Banjaluke, ali i drugih gradova u BiH, govori o našem nesavjesnom odnosu prema zelenilu, okolini, životnoj sredini i uopšte cjelokupnoj prirodi.
KOMENTARI