Ima ih 40, dolaze iz Afganistana, Iraka, Eritreje, Somalije, Sirije… neki su u Njemačkoj pet godina, neki dva mjeseca.
Neobična priča dolazi iz Njemačke, o jedinom nogometnom timu sastavljenom od izbjeglica.
Trener daje upute igračima: “Ovaj put dobro razmislite. Jedan tim u tri grupe. Mikijev tim. Iznenada se ukrstite. Onda se krećete ovako. Neka vam nešto naumpadne, improvizirajte, i to je dio igre.”
“Nisu Bayern Minhen, niti Borussia Dortmund, ali su u svakom slučaju posebni. Jedini su nogometni tim sastavljen od izbjeglica”, izvještava iz Minhena reporterka Al Jazeere Nadina Maličbegović.
Ima ih 40. Dolaze iz Afganistana, Iraka, Eritreje, Somalije, Sirije… Neki su u Njemačkoj pet godina, neki tek dva mjeseca.
Kao Lionel Messi
„Kad bi mi dali priliku, bio bih dobar nogometaš. Podržavam Lionela Messija. Ne sanjam da budem kao on, ali želim igrati“, rekao je David Badije, migrant iz Gambije.
Šesnaestogodišnji David u klub je stigao prije dva mjeseca.
“Prošao sam težak period samo da bih došao u Evropu. Podnio sam zahtjev za azil, ali me još nisu pozvali na razgovor.”
– Čekaš?
“Dali su mi smještaj, živim u domu, s drugim izbjeglicama. Osjećam se dobro, ljudi su ljubazni, nema rasističkih ispada. Ovdje sam kao kod kuće”, priča David.
Njemačka je druga kuća i za Afganistanca Jalila Rezaija, koji ovdje živi već pet godina. No, vlasti Bavarske donijele su odluku da ga deportiraju. Njegov saigrač Ismat može ostati.
‘Žele me protjerati’
“Dobio sam dva negativna odgovora, žele me protjerati u Afganistan. Rekli su da u Bamjanu, odakle je moj otac , nema problema i da se mogu vratiti. Meni je to teško”, priča Jalil.
“Osjećam se loše zbog onih koje protjeruju. Doći ovamo nije lako. I moj put je trajao godinu. Ideš od granice do granice, a na svakoj srećeš ljude kojima moraš platiti da te ilegalno prevezu. I sve uzalud”, žalim se Ismat Maidin, izbjeglica iz Afganistana.
Zbog odluka njemačkih vlasti, trener i osnivač kluba Olaf Butterbrod je i tužan i ljut. Ne može pomoći. Klub je osnovao prije pet godina. Tek je s dolaskom većeg broja izbjeglica postao svjestan koliko je važna lopta.
“Ovo im je trenutno jedini sadržaj u životu. Naprimjer, za četvero njih koji su tek došli ovo je sve što imaju tokom sedmice. Utorkom i četvrtkom trening, nedjeljom igra. To su uspjesi koji se slave. Ako ovdje dođeš kao novi, ne možeš raditi i živiš u zajednici. Sve skupa nije privlačno”, kaže Butterbrod.
Na terenu, gdje se on pita, mnogo je lakše donositi odluke. I zabavnije.
“Ponekad se pitam kojim jezikom ovi igrači govore. Ali, čovjek onda shvati da je sport taj koji spaja. Recimo, dva igrača iz Eritreje i Agfanistana su se super sprijateljili. Ne govore njemački, ne govore engleski. Nemam poojma kojim jezikom govore, ali je cool. Sport im je zajednički”, dodaje Butterbrod.
Na travi nema razlike
Za brže učenje jezika i integraciju u društvo tu su i nogometaši, koji su gotovo cijeli život proveli u Njemačkoj. Ima ih pet.
“Ovdje su svi iz različitih zemalja. Kada razgovarate – s većinom to možete, rukama, nogama… Mnogi već znaju njemački jezik, saznate puno, što inače ne biste u normalnim situacijama”, rekao je Ozgur Demirel, Migrant iz Turske.
Za sada igraju u pokrajinskoj ligi i na samom su dnu ljestvice. No, žele ići gore. Ali, iznad svega, žele igrati… Jer, čini se, na ovoj travi nema razlike i nije važno jesi li domaći ili izbjeglica.
Izvor: Al Jazeera
KOMENTARI