RAZGOVARAO: Adnan PLOČO
Alen Mešanović jedan je od simbola fudbala u Bosni i Hercegovini. Čovjek koji je godinama harao terenima u Bosni i Hercegovini, jedini koji je igrao za Čelik, Slobodu, Velež, Sarajevo, Željezničar. Često na meti kritika, na meti novinara, ali nikad se nije obazirao na to, bio je prijetnja za sve golmana i odbrambene igrače u Bosni i Hercegovini. Na kojem god stadionu igrao dočekan je aplauzom navijača protivničkih klubova, iako im je svojim golovima znao zagorčati život.
VRATIO SE U BANOVIĆE
– Kockarnice i kafane su moja prošlost. Podvukao sam crtu i krenuo sa novim životom. Želim sa Željom osvojiti titulu i napraviti nešto po čemu će nas ljudi pamtiti. Iza sebe sam ostavio mnoge stvari zbog kojih se ranije nisam mogao bazirati na fudbal. Sportska javnost će sada vidjeti novog Alena Mešanovića koji će biti prijetnja svim odbranama u ligi – kazao je u jednom intervjuu 2009. godine, a upravo smo ovaj novi započeli baš tako.
Mešanović je uspio, osvojio titulu prvaka sa Željom, a za samo godinu na Grbavici postao je jedan od najomiljenijih fudbalera koji su u plavom dresu trčali Grbavicom nakon rata.
– Da sjećam se tog intervjua. Na Grbavici 2009. godine, u plavoj majici. Ma dobro pamtim skoro svaki detalj na Grbavici – kazao je Mešanović koji je sa 16 godina bio član Plavih sa Grbavice, sa kojim ćemo nešto kasnije ponovo razgovaratio o Želji, a onda otkrio čime se danas bavi.
– Vratio sam se u Banoviće. Nekako je to bilo logično. Smirio sam se, živim povučeno. Odem u prirodu. Imamo tu jedan klub koji vodim. Odigram i danas onako za svoju dušu, pola sata, 45 minuta, sat. Sve zavisi od protivnika. Uglavnom ukratko to je to – kaže legendarni fudbaler.
ZADOVOLJAN SAM, ALI MOGLO JE I BOLJE
Mešanović je u karijeri promijenio veliki broj klubova. Jedini je fudbaler koji je nastupao za Željezničar, Sarajevo, Velež, Čelik i Slobodu.
– Ponosan sam na činjenicu da sam jedini fudbaler koji je uspješno igrao za pet najvećih klubova u Bosni i Hercegovini. Ako ništa barem sam na taj način ispisao historiju – iskreno će Mešanović.
Mnogi smatraju da je zahvaljujući svom potencijalu mogao napraviti mnogo više u karijeri. Ipak, neke druge stvari su ga spriječile da pokaže puni potencijal. Mešanović kaže da se ne kaje. Da je moglo bolje, ali je zadovoljan.
– Moram dodati da i pored toga što sam ponosan na činjenicu da sam jedini igrao za nabrojane klubove, iskreno nije mi i neki plus što sam promijenio toliko klubova. Kada je u pitanju karijera sigurno da je moglo bolje, da sam možda i mogao više, ali sam zadovoljan onim što sam postigao – kaže nam napadač koji je u karijeri nosio još dresove Erzurumspor u Turskoj, Jedinstva iz Bihaća, Posušja, Krškog u Sloveniji, Hrvatskog Dragovoljca u Hrvatskoj, Budućnosti iz Banovića, Gubera iz Srebrenice i Jedinstva iz Brčkog.
Kaže da se period kada je on igrao, posebno sa početka karijere i ovo danas ne mogu porediti.
– Ma ne može se to porediti. Od uslova, suđenja, navijača, terena, plaća igračima. Sve je danas mnogo bolje. Ja sam igrao i u prošlom stoljeću (osmijeh op.a), teško se i sjetiti svega, ali kažem danas je sve mnogo bolje. Igračima je mnogo lakše. Sjećam se kada sma došao u Velež, u Vrapčićima su bila tri ili četiri reda na tribinama, a pogledajte danas kako stadion izgleda i još se gradi. Pa Grbavica, Bilino polje i mnogi drugi stadioni. Samo pogledajte kako je to izgledalo 1996. ili 1997., a kako izgleda danas i sve će vam biti jasno – iskreno će Mešanović.
GRBAVICA, KOŠEVO, TUŠANJ, BILINO POLJE…
Gdje god je igrao bio je ljubimac navijača. Često su ga i protivnički navijači pozdravljali aplauzom. Otkrio nam je na kojim stadionima je posebno volio igrati.
– Ma volio sam skoro sve stadione gdje ima publike. Tušanj, Grbavica, Bilino polje, pa pod Borićima. Ma volio sam ja sve stadione i sa svim navijačima imao korektan odnos. Ako moram birati nekako sam najviše volio igrati protiv Čelika, jer sam protiv njih pružao najbolje partije – otkriva nam čovjek koji je obilježio skoro dvije decenije fudbala u našoj zemlji.
Na pitanje kako je bilo igrati protiv stopera ranije kaže da je i to davno bilo, ali se posebno sjeća jedne ekipe i njihove zadnje linije.
– Ma bilo je to jako davno, posebno sa početka karijere, kada se igralo grublje. Mislim i sudije su to dopuštale, posebno teško je bilo igrati na strani. “Šopao” sam se sa stoperima. Udarali su i oni mene, ali i ja njih. Posebno pamtim Rudar Kakanj tu sam dobio baš dobre batine od njihovih odbrambenih igrača. Sjećam se i dan danas te posljednje linije Rudara. Kahvečić, Pačariz, Halaba i Zukić, koji je kasnije otišao u Sarajevo. Kakanj pamtim, ali sve je to bilo u sklopu igre. Bilo je još stopera koji su “tukli”, Mirzet Krupinac i već spomenuti Zukić iz Sarajeva, Bradarić Čelik, Haris Alihodžić i Edis Mulalić iz Želje… Ali tada se igralo drugačije nego danas. Možda je i to bila najveća prepreka za napredak. Što su sudije puštale takvu igru. Posebno za napadače i vezne igrače da pokažu šta znaju. A da, ne smijem zaboraviti Miru Klajića iz Orašja. Nezgodan igrač. On je bio brz sa niskim težištem. Ja sam volio onako one krupne stopere sa kojim sam se “marisao”, ali on mi je ostao u sjećanju kao najnezgodniji. Iako sam protiv njegove ekipe Orašja dao 10-ak golova, njega ću pamtiti kao odbrambenog igrača u ligi koji mi je najmanje odgovarao – prisjeća se Mešanović.
Na pitanje ko su najveći masjtori sa kojima je igrao, ali i protiv kojih je imao priliku igrati kaže:
– Zaista ne bih mogao govoriti o imenima, jer je stvarno bilo velikih masjtora. Žao mi je samo što tada igrači iz domaće lige nisu imali priliku da dobiju šansu u reprezentaciji bez obzira kako igrali za svoje klubove. Da su imali tu priliku vjerujem da bi većina napravila mnogo bolje karijere – kaže Mešanović za naš portal.
TITULA SA ŽELJOM
Poseban pečat u karijeri Alena Mešanovića je igranje za Željezničar. Na Grbavicu je stigao u 33. godini. Željo je čekao titulu sedam godina, a mnogi su bili iznenađeni kada je Amar Osim doveo Mešanovića. Alen je najavio da dolazi po titulu i da se promijenio, o čemu smo pisali na početku teksta. Mnogi su sumnjali u to, ali baš kao i mnogo puta ranije pokazalo se da je Mešanović imao pravo, a Osim znao šta radi.
– Ja sam u Želju došao da radim uz čovjeka koji je pragmatičan. Kruna moje karijere su sigurno bili ti golovi i titula koju smo osvojili. Ja sam imao sreću da budem dio toga. Čekala se titula dugo. I onda prvo kolo, Željo nije slavio dvije godine na strani, mi gostujemo Čeliku. Ekipa protiv koje sam najviše volio da igram. I desi se da postignem jedini gol,Željo slavi, prekinemo niz bez pobjede. Ipak mislim da je sve krenulo u našu korist kada smo na startu drugog dijela sezone savladali Široki Brijeg na Pecari sa 0:2. Tada sam znao da nas niko ne može zaustaviti i da je titula naša. Možda je Željina ekipa koja je igrala dvije sezone ranije bila bolja od naše, ma šta možda, sigurno je bila bolja. Ali eto mi smo uspjeli osvojiti titulu. Uz period u Slobodi, boravak u Želji je moj najbolji period u karijeri. U Želji je sve bilo dobro i kažem kruna je bila ta titula. – kazao je Mešanović, a onda otkrio da je bukvalno svaki dan u Želji bio nova anegdota.
– Ma mi smo imali taj duh u svlačionici. Tu su bili Šime (Predrag Šimić op.a.), pa Mirsad Bešlija, Adnan Gušo, treneri Amar Osim, Dino Đurbuzović, Almir Memić, pa onda ovi mlađi Ibrahim Šehić, Srđan Stanić, mali Damir Rovčanin, pa onda ovi momci iz Srbije (Radovanović, Kovačević, Ćulum, Popović op.a.) svi su imali neke svoje folove i svaki dan je bilo zanimljivo. Ja sam tu bio jedan od najstarijih pa sam se držao po strani. Ali Amar Osim je to sve držao pod kontorlom. Ne prestrogo, ali sasvim dovoljno da bude kako treba. Možda je najveća anegdota kada smo na zimske pripreme išli autima. Ali Osim je i tu pokazao koliko misli o svemu. Uštedilo se na troškovima, jer bi morali plaćati autobus, vozača, njegov boravak sa nama, a onda bilo je lakše prebaciti se iz Sombora u Pulu, a i mi smo nekako više uživali u tim vožnjama nego kada putujemo autobusom. Bilo je zaista mnogo smijeha, ali sada se i ne mogu sjetiti. Prošlo je deset godina – otvoreno će ljubimac Manijaka.
DA JE ISTINA SVE ŠTO SE PISALO NE BIH TOLIKO TRAJAO
Alen Mešanović često je bio meta novinara. O njemu se pisalo svašta. Da je volio posjetiti kockarnice, kafane, da nije živio sportski. Kako sam kaže ima njegovih grešaka, ali su se o njemu često pisale neistine. Mnogo puta su izmišljene njegove izjave. Kako kaže nije se baš obazirao na to, a i da je baš sve to istina teško da bi toliko dugo igrao i da bi njegovo tijelo sve izdržalo.
– Ma nisam se ja druže obazirao na to. Nisam ja pratio te priče, to što se piše. Meni je samo teren bio bitan i ono što pokažem na njemu. On je bio jedino mjerilo. Istina je da možda klubovima nisam nekada davao koliko oni meni. Prije 25 godina su bili užasni tereni, nekada je bilo terena gdje nisi mogao da vodiš loptu, odigraš pas… Slaba partija i odmah krenu te priče. Vjerovatno je to tada bilo zanimljivo ljudima, smiješno mi je šta se sve pisalo. Sumnjam da bih igrao 20 godina na profesionalnom nivo, da bi i danas sa 44 godine na leđima moga trčati i igrati da sam živio baš tako kako se pisalo – rekao je na kraju razgovora za Sportske.ba Alen Mešanović, jedan od najboljih napadač koji su igrali na premijerligaškim terenima.
KOMENTARI