Od 6 do18: Evo kako izgleda moj radni dan (i vikend) u Njemačkoj

Često me pitate kako stignem ishendlati oba posla i blog, a odgovor je – teško! Definitivno je teže nego što sam si zamislila, ali ustvari i nije toliko strašno koliko iscrpljujuće, iako uz dobru organizaciju se može. Pošto mi je vrijeme sada ograničeno, treba djelovati brzo i u hodu, a ne nakupljati obaveze kao što ja nekada radim jer sam lijena, ali na putu sam da postanem brža i učinkovitija, ipak se još prilagođavam na radni život. 🙂 Ono što mi kronično nedostaje je energija. Stalno sam umorna i gladna, a jedino što me donekle spašava da na poslu nakon pauze ne zaspim za kompjuterom je kava pa ih popijem i po 3-4 dnevno. Nisu svi dani jednako teški i umorni, ali ponedjeljci jesu bez iznimke!

Ovako trenutno izgleda moj tjedan:

Svaki radni dan mi počinje buđenjem u 6:15. Prvih par tjedana sam umirala svako jutro u bolovima kada bi se oglasio alarm jer nisam bila naviknuta na buđenje prije 9-10 sati. Gotovo 6 godina se nisam budila tako rano osim ponekad kada bi radila kao studentica, ali to sve je bilo povremeno pa mi nije bilo teško. Sada mi više nije tako strašno, ali za svaki slučaj mobitel navečer ipak ostavljam par metara dalje od kreveta da ne bi bilo “još samo 5 minuta” koje bi se pretvorile u sat – dva. Obavim jutarnje rituale, odjeća je najčešće spremna večer ranije jer inače bude opća uzbuna ujutro jer nikada nemam ništa za obući, zacementiram lice na brzinu s make-upom tek toliko da ne plašim ljude po cesti, napunim onu malu bocu iz aviona s vodom, uzmem kišobran (bez njega se u Njemačkoj ne izlazi iz stana!) i put pod noge!

Dvije stanice s busom, borba za sjedeće mjesto u vlaku i pravac Köln! Pošto imam nizak tlak vrlo mi je važno sjediti u vlaku inače znam pasti u nesvijest, pogotovo ujutro. Od kada ovdje radim se dogodilo na sreću samo jednom. Malo mi se smračilo u autobusu jedno jutro koji dan prije Božića pa su me dvije bakice iznijele van, odsjedila sam koju minutu na autobusnoj stanici i odjurila dalje na vlak.

Nešto poslije 8 sati sam u firmi. Na početku sam dolazila oko pola 9 – 9, ali kada sam izračunala ukupno vrijeme putovanja te čekanja između vlakova i busa s presjedanjima, te vrijeme kada se budim, došla sam do računice da ću buđenjem od samo 15 minuta ranije dobiti pola sata do 45 minuta više od dana, toliko ranije biti doma i imati više slobodnog vremena, tako da sam se odlučila pomaknuti alarm za 15 minuta ranije. A i manje moram raditi jer dok se u firmi skuha kava, upale kompjuteri, osposobi sva silna tehnologija i pozdravi i popriča s kolegama prođe dobrih 15-25 minuta 🙂

Prije nego me optužite da sam neradnik, samo da vam kažem da su Nijemci puno gori, oni chillaju po 15 minuta par puta dnevno za vrijeme radnog vremena, rade puš-pauze svakih sat vremena, a mnogi i produže uobičajenu pauzu od pola sata na 40-45 minuta.

Iako imam naštiman savršen tajming za dolazak i odlazak iz firme uz minimalna čekanja na vlakove i bus od do najviše par minuta, ipak je to dalek put tako da sam u stanu tek oko pola 18 – 18 h. Moj radni dan bi trebao trajati 7,5 sati + 30 minuta pauze, ali ja uvijek odradim 8 + pauza da više zaradim, a te prekovremene mogu i zamijeniti za slobodne dane, a pola sata mi ionako ne znači puno jer bi ih većinom provela po kolodvorima pošto je ranija veza s vlakovima lošija.

U stan dođem obično mrtva umorna i pregladnjela, nekada se znam i po sat vremena nakon posla tresti i osjećati mučninu ako je bio previše stresan dan, nešto pojedem što je ostalo skuhano od jučer ili u najgorem slučaju izgubim još pola sata – sat na kuhanje, malo odmorim i već oko 19-20 h sam ponovno na kompjuteru jer moram ili raditi nešto za drugi posao, tj. Minijob ili nešto deseto poput odgovaranja na emailove što vezano uz jedan od poslova, što privatno. U oba slučaja oduzima dosta vremena i energije, posebno kada nakon 8-9 sati njemačkog moram još i navečer pisati mailove na njemačkom. Glava želi eksplodirati.

Sva sreća da ne dobivam često poštu iako i to dođe par puta mjesečno pa moram zivkati po raznim institucijama i svašta nešto. Njemačke institucije uvijek nešto žele i očekuju od mene, i uvijek je neka nevažna glupost tipa žele potvrdu potvrde da je potvrđena potvrda potvrde iz 2005. godine i slične gluposti. Imaju ugovor u kojem im sve piše, ali oni ipak žele još jednom na posebnom papiru to isto samo u skraćenoj verziji. I onda još potpis stanodavca na 3 papira, čovjek je zbog Job centra i silnih potvrda izludio sa mnom, bilo me strah da me ne istjera iz stana koliko sam mu morala dosađivati radi njih prije kojeg mjeseca. Ili me obavještavaju o nečemu, npr. Krankenkassa (= zdravstveno osiguranje) me obavještava da mogu svoj račun pogledati na internetu, pa žele da uploadam sliku, pa šalju neki kod, pa žele da potvrdim svašta nešto i za to sve dođe posebno pismo. Nijemci obožavaju poštu i pisma. Lijepo od njih da brinu i informiraju o svemu, ali nekada su stvarno predosadni.

Opet sam skrenula s teme. Uglavnom, oko 20 h malo dođem k sebi i obavim na kompjuteru što već imam, onda ide kupanje, priprema odjeće i ostalih stvari za sutradan za posao, pogledam koju seriju prije spavanja ako ostane vremena i oko 23-0 sam u zemlji snova. Pokušala sam ranije ići spavati, ali nije išlo. U najboljem slučaju uhvatim 7 sati sna.

I tako svaki dan do subote.

Eventualno petak navečer ponekad provedem u kafiću s ostalim Balkancima koji ovdje žive ili još rjeđe u izlasku u neki od klubova.

Subota je moj dan no. 1!

Obično je i ona radna jer subotom ili nedjeljom (ali češće subotom) moram do drugog ureda obaviti papirologiju od cijelog tjedna i pripremiti sve za novi tjedan, provjeriti da li je sve plaćeno te ono što nije pripremiti za naplatu, napisati koju poslovnu ponudu ili fakturu ako nisam preko tjedna i tako svašta nešto financijsko i uredsko, ali obično kratko traje, do dva – tri sata. Dobra je stvar što mogu gotovo sve vezano uz Minijob raditi od doma pa sam sama svoj gazda što se tiče vremena.

Subota je osim posla rezervirana za pranje veša pošto u stanu nemam perilicu rublja pa moram u javnu praonicu, ali idem svaka dva tjedna jer ne nakupim dovoljno veša u tjedan dana. Preko tjedna sam preumorna poslije posla, a nedjeljom ne rade pa mora biti subota. Prilično je povoljno i dobro opere, jednom sam je već spomenula ranije. Uzmem najmanju mašinu za 3,50 € ili eventualno malo veću za 4 € ako imam više veša + 0,50 € za sušenje, a sve je gotovo za sat vremena!

Osim toga subota je jedini dan kada imam vremena i volje za shopping pa subotom kupujem hranu za sljedeći tjedan i ostalo što već treba kupiti.

Nakon toga je vikend samo moj!

Zeitarbeits firma preko koje radim mi plaća mjesečnu kartu pa sada imam onu cool mjesečnu kartu “2000” o kojoj sam također negdje početkom prošle godine pričala, a s kojom se vikendom, neradnim danima i radnim danom poslije 21 sat dvije osobe mogu potpuno besplatno voziti po gotovo cijeloj pokrajini, tako da subotama najčešće posjećujem gradove i mjesta po NRW-u. Svake subote drugi grad, a nadam se da ću uskoro ponovno posjetiti i neku od susjednih zemalja.

Na kraju krajeva, živim doslovno u srcu Europe! Manje od sat vremena do Nizozemske i Belgije, nešto dalje je Luksemburg, a za par sati mogu biti u Parizu ili Danskoj. Većinu sam ih već posjetila, ali uvijek se lijepo vratiti. Mislim da će sljedeća postaja biti Velika Britanija.

I subotom nekada padne kakva fešta, party ili izlazak, ali ne prečesto.

Nedjelja mi je do nedavno bila najdosadniji dan u tjednu i jedva sam čekala da završi i dođe ponedjeljak, a sada mi dobro dođe jer jedino tada imam vremena za detaljnije čišćenje i pospremanje stana pa to bude uvijek u nedjelju. Osim toga obavim ostatak poslova ako nešto imam, pogledam koji film ili seriju, pripremam sve za novi tjedan i onda opet sve ispočetka!

Još uvijek nisam preboljela odlazak u trgovine i shopping centre nedjeljom, te dvosatno sjedenje na kavi u kafiću, ali sam navikla tako živjeti.

I to vam je moj život trenutno. Obično večerima, ako nisam previše zaposlena, odgovaram vama na mailove i pišem nove postove, kao recimo danas. Ali to je život po kakav sam ovdje i došla pa mi nije teško i sretna sam što je trenutno ovako kako je.

A sada me čekaju još 4 emaila za odgovoriti na njemačkom pa vas pozdravljam do sljedećeg posta! 🙂

Izvor blog  Gastarbajterica – nova generacija