instant fap

Od Sarajeva do Londona i nazad Ernadovom brzinom

Od Sarajeva do Londona i nazad Ernadovom brzinom

Ovaj prosvjetni radnik iz Srebrenika rođen 1981. godine je tog dana odlučio promjeniti svoj život. Njegova odluka da se rekreativno počne baviti trčanjem zauvijek je promjenila njegov život.

Život prije ovoga naziva oblamovštinom, ako ne totalnom odsutnošću fizičke aktivnosti onda zasigurno svođenjem iste na minimum. Tome je najviše kumovala kupovina auta, priča Ernad, tako da se s vremenom razvila navika odlaska autom u pekaru, piljaru i slično, iako mu je sve to bilo par minuta udaljenosti. Prije toga, iako nije bio posebno fizički aktivan, uglavnom je pješačio.

„Moj osnovni motiv da se počnem baviti trčanjem je bio gubitak kilograma, jer je vaga pokazivala trocifreni broj. Kako sam, uz male korekcija u prehrani i u početku oko tri treninga trčanja sedmično uvidio da ima rezultata, gubio sam dvije kile sedmično, onda se taj motiv povećavao. Iskreno, mene je već bilo malo stid vlastitog stomaka, htio sam nešto povodom toga promijeniti. Također, svako pomjeranje vlastite granice fizičke mogućnosti, u ovom slučaju brzine na nekoj dionici ili dužine, izazivalo je određeno ushićenje. Trčanje oslobađe hormon sreće“, priča Ernad.

Kasnije bi se pojavila grižnja savjest ako ne bi obavio trening i ako bi ga propuštao bez dobrog opravdanja. Pročitao je da je potrebno dvadeset do četrdeset dana da se razvije određena navika. Poslije toga, teško je bilo nazad. Razvijanjem te navike ostvarila su se neka nova prijateljstva, putovanja, a ponajprije je uticaj na zdravlje bio očigledan. Trkači vole reći da se sa četrdeset ili pedeset godina danas bolje osjećaju nego nekad sa dvadeset. Ernad vjeruje tom osjećanju.

Bez nekog posebnog plana izabrao je trčanje, možda spontano, a možda jer stanuje u blizini stadiona pa mu je bilo, kako kaže, na ruku.

„Ubrzo sam uvidio kako je trčanje aktivnost u kojoj je presudna vaša volja, ne trebate se dogovarati s drugima, nije kolektivni sport- to mi je odgovaralo. Uz tu volju dovoljno je da vam u početku vrijeme ide na ruku. Kasnije, ni to nije presudan faktor, na primjer u decembru sam pretrčao između dvjesto i tristo kilometara. I kada se razvije ta navika, kada odaberete trčanje kao svakodnevnicu ne postoji više ni jedna vremenska prilika od kiše, snijega, debelog minusa, leda, ili ljetnje žege, a da ne radite ono što volite, samo ako ste zdravi“, govori Ernad.

Od početka trčanja, 2019. godine do sada pretrčao je udaljenost, proračunao je, otprilike od Sarajeva do Londona i nazad ili od Srebrenika do Meke, to jest preko četiri hiljade kilometara. Uprkos tome, sebe još uvijek vidi kao totalnog početnika.

Govori kako je, poredeći sa današnjim vremenima njegova generacija u prosjeku bila više aktivnija. Kao djeca smo vrijeme provodili kraj rijeke, prisjeća se Ernad, ili na igralištu igrajući fudbal ili košarku, zimi na sankanju, tako kad bi se vratili kući nismo bili u stanju otključati vrata promrzlim prstićima.

„Kao dječaku, meni je bilo bitno samo da uđem u kuću deset minuta prije deset sati navečer, jer je majka radila drugu smjenu do deset sati, vrijeme se najmanje provodilo ispred TV ekrana. Što se tiče organiziranog bavljenja sportom, jedno vrijeme sam trenirao fudbal. Ali, to je bilo jako kratko, teško da se može i nazvati treniranjem, kao i moje bavljenje karateom koje je prekinuo rat“, priča Ernad.

U njegovoj namjeri da se fizički aktivira bilo je nekoliko prepreka. Godine fizičke neaktivnosti učinile su svoje, a na mišljenja sredine nije se previše obazirao.

„Zamislite motor koji je stajao negdje u prašini, a da nije korišten zadnjih dvadeset godina. Treba to sve očistiti, podmazati, razraditi, nećete ga upaliti tako jednostavno. Tako je i sa trčanjem, uglavnom, treba se okititi strpljenjem i slušati poruke koje šalje tijelo. Moj najveći problem bio je bol u koljenima, takozvano trkačko koljeno, kasnije bol u donjem ili gornjem dijelu leđa, bol u gluteusu, i slično. Sve su to tačke na tijelu koje su bile najslabije i trebalo je vremena da se ojačaju mišići ili naviknu ligamenti i da ti bolovi popuste. Međutim, treba samo biti istrajan i vjerovati u proces“, optimistično govori Ernad.

Reakcija sredine se kreće od odobravanja i podrške, zabrinutosti bližnjih do komentara „vidi budale“. Standardno, rekao bi Ernad.

„Supruga je, poznavajući me, smatrala nevjerovatnim da sam se ikako pokrenuo, jer mi je nekada prije bilo mrsko ići u šetnju, majka je postavljala pitanje koje sam sebi ponekad postavim: dokle ćeš ti više trčat? I u vlastitim očima ono što danas radim izgleda nevjerovatno, jedan kopernikanski obrt u životu“, prisjeća se Ernad.

Najvažnije je prerasti te uobičajne poglede na to šta naša sredina smatra normalnim ili prihvatljivim i ne osvrtati se toliko na komentare, njegovo je mišljenje.

„Lagao bih kad bi rekao da oni pohvalni komentari ne gode, jer svi mi volimo lijepu sliku o sebi, ali iz iskustva govorim da je nekada moja pretilost u očima sredine smatrana zdravljem, a današnjih 87 kilograma kod pojedinih smatra se zabrinjavajućim. Dok se ja, sa tih dvadeset kilograma manje osjećam neuporedivo bolje u poređenju sa nekadašnjih 107 kada sam imao česte glavobolje, poteškoće sa disanjem, alergijama i slično“, kaže Ernad.

Doručak i kahva je Ernadov najznačajniji dio dnevne rutine. Sve ostalo dođe samo. Prioritet su mu profesionalne obaveze, a onda u skladu s tim i porodičnim obavezama dio dana posveti trčanju. Rjeđe je to ujutro, češće u toku dana. Zimi, uglavnom između dvanaest i dva sata poslije podne, ili kada je najmanje zagađen zrak. Često trči navečer, uglavnom kada zbog dnevnih obaveze ne uspije u toku dana obaviti trening.

Ističe da trčanje nije skup sport. Dovoljno je za početak da imate patike, šorc i majicu. Odgovarajuće patike koštaju, upoznaje nas Ernad i sa tim podatkom, između stotinu i dvije stotine maraka i ne treba žaliti potrošiti pare na iste.

„Najslabije patike za trčanje bolje su od onih koje nisu namijenjene za trčanje, s njima ćete dobiti na sigurnosti i eliminisati eventualne povrede. To je investicija broj jedan, čak i ako ne biste trčali patike možete nositi. Vremenom kupujete sebi opremu za trčanje po kiši ili za zimsko trčanje. Jedina stvar koja iziskuje više novca je sat za trčanje. Međutim, u početku posluži i mobitel kako biste mogli pratiti pretrčanu razdaljinu ili tempo. Ako se odlučite za sat to treba biti onda kada ste sigurni da ćete ga koristiti, kupovinom sata vi ste se vjenčali za trčanje“, kazuje Ernad.

Sve je to stvar perspektive, postavite pitanje sebi, šta vam je draže: dati dvjesto maraka za patike i malo se znojiti ili trošiti pare u apoteci kupujući terapiju za masnoću ili hipertenziju, pitanje je na koje je on već dao odgovor. Vjeruje da samo ljudi sa jakim karakterom mogu sebe, bez ikakvog materijalnog interesa, podvrgnuti takvim fizičkim patnjama kao što je maraton.

„Družiti se sa takvim ljudima, koji sve frustracije potroše na stazi, nakon čega se vidi samo čistina ljudske duše, ma koliko god to koštalo, a najprije zbog vlastitog fizičkog i mentalnog zdravlja, nema cijenu. Ako govorimo o samom trčanju mislim da ne postoji jeftiniji sport. Ako govorimo u učešću na utrkama, onda su tu potrebna određena sredstva: startarine, troškovi putovanja, plaćanje prenoćišta i slično. Ali sve to vrijedi uloženih sredstava, nema veze koliko neko imao godina, sportske aktivnosti nisu tu samo da bismo ih pratili na televiziji“, ističe on.

Trčanje mu je donijelo mnogo benefita, a neki od njih su upoznavanje skrovitih i prelijepih predjela za koja prije nije znao.

„Neke od najljepših trenutaka doživio sam trčeći u mjesecu maju, kad priroda u potpunosti pokaže svoje čari i kada bar privremeno prekrije svo ono smeće koje je naš čovjek u nedostatku vlastite ekološke svijesti i evidentne institucionalne nebrige posijao gdje god je kročila njegova noga. Tada mi uvijek naumadne sevdalinka: Kad proljeće zazeleni sva je Bosna tad u cvijetu, kad behari mirišu…“, priča Ernad.

U lijepim sjećanjima ostali su mu zajednički jutarnji treninzi, odmah u cik zore u ljetnim danima, trčeći usporedo sa rađanjem sunca kako bi se odradio trening prije ljetnje žege. Trčanje po snijegu i debelom minusu dok vam ispod nogu škripi snijeg, a ispred očiju promahuju pahuljice, isto tako ima svoje čari.

„Ali šta god vam o tome neko govorio neće to imati nikakvu vrijednost ako se sami ne prepustite toj avanturi. Ono što neko pronađe u trčanju, drugi će pronaći u vožnji bicikla, skijanju, obradi zemljišta ili planinarenju. Bitno je samo da čovjek u životu ne sjedi na krevetu i sebi govori, ne čineći ništa, kako je dosadno. Kako kaže narodna mudrost, za nafakom valja ustati. Naše tijelo je stvoreno za kretanje, kao što rijeka koja teče ostaje čista, tako tijelo koje se kreće ostaje zdravo. Englezi kažu: If you don’t use it, you lose it! Mislim da je to dovoljna poruka“, kaže na kraju Ernad.

Piše: Alem Dedić

Tekst je nastao u okviru projekta “AktiVista” koji je finansijski podržao USAID kroz IMEP (Program osnaživanja nezavisnih medija) koji implementira CPCD. 

KOMENTARI