Na početku, pogledajmo nekoliko važnih principa čija bi primjena trebala rezultirati popravlajnjem naših međusobnih odnosa:
1. Odabir osobe za razgovor
2. Odabir adekvatnog mjesta za vođenje razgovora
3. Ne prekidati dvojicu u razgovoru
4. Voditi računa o onome o čemu razgovaramo
5. Predmet razgovora mora biti dobar
6. Razgovarati samo o onome što se tiče jednog ili svih učesnika u razovoru
Draga braćo,
spomenuli smo da ukoliko čovjek ne vodi računa o spomenutim principima, onda mu prijeti da počini jedan od najtežih grijeha. A to je grijeh ogovaranja.
Poslanik s.a.v.s. je jedne prilike definirao šta ogovaranje znači kroz pitanje koje je uputio svojim ashabima: “Znate li sta je to giebet ? Prisutni rekose: Allah i Poslanik najbolje znaju. Poslanik onda rece: ”Kad spomenes svoga brata onako kako ne voli, ogiebetio si ga (ogovarao si ga)”! Neko je upitao:”Sta mislis, Allahov poslanice, ako je tacno to sto kazem o svome bratu”? Poslanik odgovori:”Ako je tacno sto si o njemu rekao, ogibetio si ga, a ako nije, onda si slagao na njega”! (Ebu Hurejre r.a).
Uzvišeni Allah s.v.t. definira odnos međupravim muslimanima i kaže: “Vjernici su, dosita, braća…” (Hudžurat, 10)
Preko ovoga tako lako prelazimo. Vjernici su braća – idemo dalje. Stani. Stop. Stop ako se smatraš vjernikom. Vjernici – mu’mini su, doista, stvarno, uistinu, bez sumnje – braća.
Kakvi odnosi vladaju među stvarnom braćom. Naravno, ovdje ne govorimo o onim ljudima koji imaju istog oca i majku, a jedni drugima su otvoreni neprijatelji. Po univerzalnim vrijednostima, takve ljude bi svi žalili i osuđivali.
Kada čovjek kaže – ovo je moj brat! Onda s tim ukazuje na neprekinutu bliskost, vezu, spremnost na podršku i zaštitu, s osobom na koju pokazuje.
Sjetimo se slučaja kada se Poslanik a.s. vraćao iz Taifa i njegovog razgovra sa dječakom Addasom koji mu kaže da je kršćanin iz Ninive. Poslanik a.s. kaže: Aaa, ti si iz mjesta odakle je i Junus a.s.? Kaže Addas Poslaniku a.s.: A kako ti znaš za Junusa. (Naime, dijeli ih stotine godina.) Addas je impresioniran. Začuđen. Kaže Poslaik a.s.:
ذاك أخي كان نبيًا وأنا نبي
“To je moj brat. Bio je poslanik. A i ja sam Božji poslanik”. Nakon ovoga Addas prima islam.
Znači, Allah s.v.t. je istinske vjernike nazvao braćom. A na brata se ne da. Brat se voli i pomaže. Bratova se čast, imetak, porodica, obraz – čuva. O bratu se ne iznose stvari kojih se i on sam stidi. Na brata se ne laže. Za brata se uči dova. Bratu se nudi pomoć.
E ako nemaš ovakav odnos prema svome bratu u vjeri – onda dovodiš u pitanje svoj, a ne njegov, odnos prema islamskom bratstvu. Ali, ako kojim slučajem se ponesemo loše i ružno prema bratu – zar nam on ne bi mogao kazati: Kakav si ti to brat?
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ قَالَ: قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ: “الْمُسْلِمُ أَخُو الْمُسْلِمِ لَا يَظْلِمُهُ وَلَا يَخْذُلُهُ وَلَا يَحْقِرُهُ التَّقْوَى هَاهُنَا” وَيُشِيرُ إِلَى صَدْرِهِ ثَلَاثَ مَرَّاتٍ، “بِحَسْبِ امْرِئٍ مِن الشَّرِّ أَنْ يَحْقِرَ أَخَاهُ الْمُسْلِمَ كُلُّ الْمُسْلِمِ عَلَى الْمُسْلِمِ حَرَامٌ دَمُهُ وَمَالُهُ وَعِرْضُهُ”. أخرجه أحمد (2/277 ، رقم 7713) ، ومسلم (4/1986 ،
Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je rekao: Rekao je Allahov Poslanik s.a.v.s.: ”Musliman je muslimanu brat, ne čini mu nepravdu, ne uskraćuje njegova prava, ne ponižava ga. Bogobojaznost je ovdje” – Pokazavši na prsa tri puta – “Dosta je čovjeku zla da ponižava brata muslimana. Svakom muslimanu je zabranjena krv drugog muslimana, imetak drugog muslimana i čast drugog muslimana” (Et-Tirmizi)
Znači, musliman prema drugom muslimanu se mora ponašati u skladu sa ovim hadisom.
U cilju razumijevanja ovog hadisa postavimo pitanja proistekla iz njega:
– Da li nanosimo nepravdu drugim muslimanima?
– Da li im uskraćujemo njihova prava?
– Da li ih ponižavamo, ismijavamo, minimiziramo, smatramo nedostojnim, da li se nad njima uzdišemo, smatramo sebe važnijim, boljim,…?
– Da li udaramo na živote, imetke i na čast naše braće?
Najčešći način na koji udaramo na čast našeg brata jeste ogovaranje. Prvo zbog toga što ga ne smatramo bratom. Zato što grijeh ogovaranja ne smatramo toliko velikim.
Skrećem pažnju sebi i vama da ovdje krenemo od bračnog druga, od roditelja, od vlastitog djeteta. Jer, obično nesvjesno se bavimo čašću i imetkom nama jako bliskih osoba ne smatrajući to posebnom greškom. Čovjek skoro da i ne pomišlja da se sa bračnim drugom može ogovarati neko treći. Čak i roditelji mogu ogovarati svoje dijete. Pitate se kako?
Recimo, sin se oženio i oformio svoju porodicu. A onda majka i otac sjede i govore: “Eeee, ovaj naš papučar… Vidi ga samo kako sve sluša ženu. Nema kod nje mrdanja. Jadan on na šta je spao… Itd.” Šta je ovo. Klasičan vid ogovaranje.
Podsjećam vas na hadis u kojem Poslanik a.s. kaže:
“Zaista čovjek nekada izgovori riječ koju ne smatra nimalo važnom, a koja ga strmoglavi sedamdeset godina u Džehennem.” (Tirmizi)
E sada se upitajmo: Ima li ta osoba zbog koja zaslužuje da zbog nje uđem u džehennem? Tako mi Allaha nema. Pa ni na jednu sekundu.
Ili drugi hadis:
Poslanik s.a.v.s. je rekao: “Kamata ima 72 stepena. Najniži stepen kamate je kao da čovjek opći sa svojom majkom, a najveći stepen da čovjek skrnavi čast brata muslimana. ” (Taberani)
Evo da podsjetim sebe i Vas na mudrsot Allahovog stvaranja. Postoji jedan organ ispred kojeg je Allah stvorio dvije pregrade. Kod drugih organa to nije slučaj. To je jezik. Imamo usne i zube. Oči imaju jednu pregradu.
Zar nije istina, da nas naše oči i naš jezik najviše uvedu u džennet ili džehennem.
Kaže Poslanik a.s. u hadisu kojeg bilježi Tirmizi od Ibn Huzejme: Kada čovjek ustane svaki dio tijela se obraća jeziku. Boj se Allaha, Ako budeš ispravan i mi ćemo biti ispravni, a ako ti skreneš i mi ćemo skrenuti.
Draga brćo,
šta biste uradili kada bi vam neko došao dok stojite i namjerno vas uprskao sa prljavom vodom sa ceste, ili dok sjedite namjerno vam u krilo kahvu sasuo, sok vam u lice pljusnuo,…
E vidite, to bi bilo daleko jednostavnije i manji grijeh nego da vam spomene nekoga ko nije prisutan, a da se ne usprotivite.
Svako ogovaranje možemo razumjeti kao napad na naše uši, ubacivanje vesvese u naše grudi… Kao pokušaj da nas neko vuče za sobom 70 godina u džehennem.
Zato, prije nego otvorimo temu – razmislimo: Da li je to dobro za mene ili za mog sagovornika. Da li kosristi meni ili njemu. Da li u tome što ću kazati, spominjem nekog trećeg po onome što taj ne bi volio da spomenem.
Neko mi reče: “Pa o čemu ćemo onda… Onda ne znamo o čemu razgovarati…”
Znamo, znamo,… kada imamo stvarnu potrebu za komunikacijom ona će se sama nametnuti. Ako ne znamo za ostalo – šutimo. Činimo zikr. Čitajmo. Gledajmo kvalitetne dokumentarne filmove kojih je internet prepun.
Ima jedna sjajna izreka koja kaže: “Kakva bi tišina nastala kada bi ljudi govorili samo ono što znaju i što ih se tiče.”
Ili jedna druga koja se veže za Nasrudin hodžu:
“Hodža, eno pronesoše posudu s mesom.” “Šta se to mene tiče?”, odgovori im hodža. “Ali, hodža, odnesoše tvojoj kući.” “Onda, šta se to vas tiče?”, dodade hodža.
Draga braćo,
nemojmo opterećivati ljude s drugim ljudima. Svaki pokušaj ogovaranja je napad na sagovornika. Ne opterećujmo ljude ni sa svojim problemima – ukoliko od njih ne tražimo pomoć ili savjet.
I na kraju:
Ako već ogovaramo i svjesni smo te slabosti ili ako smo već ogovarali – šta uraditi?
Nećemo ići tražiti halala jer to može pogoršati naše odnose, navesti ogovaranu osobu na mržnju, svađu ili da uzvrati istom mjerom.
Savjetuje se sljedeće: Nastojati govoriti dobro i lijepo o istoj osobi pred istom osobom pred kojom smo je ogovarali. Također, onoliko vremena koliko smo proveli ogovarajući tu osobu – da molimo Allaha da toj osobi oprosti grijehe, da je pomogne, da joj uveća stepene, i slično.
Molimo Allaha Uzvišenog da nam grijeh ogovaranja učini mrskim i da nas sačuva da ne zapadnemo u takvo iskušenje. AMIN!!!
imam.ba
KOMENTARI