Piše: Mladen Obrenović
Kada su prije 12 godina počeli graditi mir u još ranjivoj sredini, kakav je Sanski Most poslije teškog i krvavog rata doista bio, Vahidin Omanović i Mevludin Rahmanović nisu ni slutili da će njihov Centar za izgradnju mira uskoro preći lokalne i regionalne granice, ali i postati organizacija poznata i priznata u svijetu. U prilog tome svjedoče i dva vrijedna međunarodna priznanja koja su do sada dobili, kao i treće koje trebaju dobiti ovog ljeta.
I sami žrtve rata, primorani da napuste svoje domove, raseljavani po cijeloj Bosni, prvo su morali stvoriti mir u sebi. Tome je pomogla i činjenica da su završili vjersku školu (medresu) i postali imami, pa su neko vrijeme i služili Bogu i vjernicima.
„Svih tih ratnih i poratnih godina uvijek sam bio izbjeglica i došljo, pa sam samo htio osvetu. Mrzio sam Srbe, a onda sam upoznao Vahidina, koji se predstavio kao mirovnjak. Budući da smo obojica imami, sjedili smo i razgovarali, tražili odgovore kako pomiriti duhovnu i svjetovnu stranu poimanja mira. Upravo mi je vjera bila najveći pokretač i najveći izvor izgradnje mira. I smatram da mi je to životna misija – i kao imama, i kao muslimana, i kao vjernika. Jednostavno se više ne vidim ni u čemu drugom, a što god da budem radio, to ću promovisati“, počinje priču Mevludin.
„Životni san mi je bio da radim u džematu i pomažem ljudima u svakodnevnom životu, ali rat koji se desio i iskustva koja sam prošao dovela su do toga da toliko zamrzim Srbe da nisam uopšte podnosio da budemo u istoj prostoriji. Sve je bilo tako dok nisam otišao na seminar kojem je tematika bila izgradnja mira i nenasilno rješavanje sukoba. Tu sam shvatio da više ne želim da budem odveden u logor, niti da ja ikad ikoga odvedem u logor. I onda sam upoznao Mevludina“, dodaje Vahidin.
Jehovini svjedoci, CIA, vehabije…
U Centar za izgradnju mira počeli su dolaziti mladi, za njima i strani volonteri, no lokalna zajednica bila je sumnjičava. Prisjećaju se kako su ih prozivali da su „perači para“, Jehovini svjedoci, agenti CIA-e, vehabije… Srednjoškolski profesori odvraćali su roditelje čak i da im djecu šalju, ali dvojac i njihovi suradnici strpljivo su stvarali udrugu i gradili mir.
„Danas imamo situaciju da nas ti isti profesori zovu da dođemo, da vide šta možemo da im ponudimo, da uključimo razrede i škole. Znali su nas zvati u ‘najgori razred’ da sa njima radimo kako bi se vidjelo šta sa njima možemo postići kroz radionice nenasilne komunikacije. Lokalna zajednica ili vjerske zajednice nas zovu. Imamo hor koji pjeva pjesme svih tradicija i kultura, čak smo i u crkvama održavali koncerte“, navodi Mevludin.
No, u njihovim svakodnevnim aktivnostima baš i nije bilo pjesama. Ključno je bilo privući ljude iz različitih zajednica, iz nekad zaraćenih strana, da sjednu jedni nasuprot drugih i počnu pričati.
„Samo su trebali da sjednu i razgovaraju o onome što im se dešavalo za vrijeme rata, da najiskrenije pričaju o svojim iskustvima jer je to način da kažu jedni drugima i kako su se osjećali, i kakvo je to za njih bilo iskustvo, kao i da pričaju o posljedicama tog iskustva: posebno bih istakao program Mirovni kamp, koji je specifičan jer iskoristimo sedam dana da ljudi dođu, iskuse sebe i svoju kulturu i religiju, a time i religiju i kulturu ljudi s kojima žive“, objašnjava Vahidin.
„Koliko god je malo potrebno za rat, toliko je malo potrebno za mir. Sve je trebalo biti ispričano kroz lično iskustvo. Ne kroz prizmu porodice ili naroda, nego na ličnim pričama. To je jedini način da sve to zdravo prevaziđemo. Nije ni jednostavno ni svejedno, jer za izgradnju mira svaki Bošnjak treba jednog Srbina i Hrvata, svaki Srbin jednog Hrvata i Bošnjaka, a svaki Hrvat jednog Bošnjaka i Srbina. I tako ukrug“, ukazuje Mevludin.
Tri nagrade
Tokom godina dvojica nevladinih aktivista postali su poznati među svojim sugrađanima, pa su ih ljudi sretali na najrazličitijim mjestima i pričali o svojim ratnim traumama: zatočenju u logorima, ranjavanju, silovanju, uništavanju imovine, smrti najbližih. „Ljudi nam se obraćaju i mimo svih radionica. Svakodnevno slušamo priče o tome šta su ljudi proživjeli i naravno da nas to dotiče, naravno da nam je stalo. Ljudi to vide i osjete. Zato nam se i otvaraju“, priznaje Vahidin.
U međuvremenu je Centar za izgradnju mira nadrastao i lokalne okvire, a tome su pridonijele i nagrade koje su počele stizati.
„Bremensku nagradu za nepoznatog mirovnjaka, kako se zove priznanje koje sam dobio prije četiri godine, prepoznajem kao nagradu svima. Ne bih sve ovo mogao raditi sâm i nikad nagradu nisam prigrlio u smislu da sam rekao kako je samo moja. To je naša nagrada. Nakon nje hiljadu vrata nam se otvorilo. Prošle smo godine od britanske organizacije Peace Direct dobili nagradu za program Mirovni kamp, koji je među 200-ak sličnih odabran kao najbolji na polju izgradnje mira“, pojašnjava Vahidin.
Uskoro im stiže i nagrada za zalaganje na prevenciji genocida i masovnih zločina, koju dodjeljuje jedna fondacija iz SAD-a, što je potvrda da se i tamo prepoznaje što rade.
I lokalne vlasti prepoznaju to što rade, pa su im obećali na 30 ili 50 godina besplatno dodijeliti staru zgradu željezničke stanice koju treba renovirati i osposobiti. Za njih je to, kako kažu, velika donacija, poticaj i priznanje, jer im „općina nikad ne bi mogla dati toliko novca koliko sve to vrijedi“.
„Nadam se da će nam to i dalje otvarati vrata da budemo što prepoznatljiviji i vani, ali i u BiH. Na kraju, dokazali smo da sve što radimo nije obično mlaćenje prazne slame, nego da sve ima smisla i muke, ali i rezultata“, zaključuje Mevludin Rahmanović.
„Sve je ovo još stanje u kojem nema rata i ima mnogo stvari koje moramo završiti da u potpunosti završimo izgradnju mira, odnosno da bismo uopšte mogli početi razmišljati o nekom održivom miru, da možemo odahnuti i reći – sad smo sigurni. Mir je proces koji traje“, poručuje Vahidin Omanović.
Izvor: Al Jazeera
KOMENTARI