Kažu da se djevojčica zvala Nikoll. Kažu da je preživjela zlostavljanje. Od posljedica istog je umrla. “Ima li, mama, išta tužnije od toga?”-pita Oluja. “Ima, sine.”-kažem.“Pa šta može biti tužnije od smrti malog bića?”“Mi, sine. Ljudi.
Ono što smo postali.”“Ne razumijem. Nismo je mi ubili.”“Nismo direktno. Svojom pasivnošću jesmo. Ona nije prva žrtva. Na žalost, ni posljednja. Inače, naše cijelokupno djelovanje svodi se na komentarisanje na društvenim mrežama.
Neko i izađe na ulicu. Zapali svijeću, ostavi medvjedića. Onda pobjegne u sigurnost doma. Okrene se nečem drugom.”“A šta bi mogli drugo, mama? Da idu tući roditelje?”“To nikako.”“Misliš na promjenu sistema? Vlasti? Pa ne može se protiv sistema. Uguši te ako samo malo razmišljaš drugačije.”“Ma otkud ti to znaš sa svojih šesnaest? -pitam.“Znam.
Još u vrtiću se znalo ko ima važne roditelje. Na opštinskom takmičenju iz plesa u osnovnoj pobjedila je djevojčica čiji tata je bio sponzor takmičenja. Eto, pogledaj Instagram. Uporedi broj lajkova ispod slika influensera sa brendiranom odjećom, skupim telefonima i na atraktivnim lokacijama sa nekom običnom, prosječnom slikom. I znaš šta se onda dešava? Da bi dobili na popularnosti, mnogi pribjegavaju izazovnim pozama, nečemu što u stvari nisu. To opet vodi u drugu krajnost. Mada, to nema veze sa sistemom. Ili ima?”“Vjerujem da ima. Promovišu se pogrešne vrijednosti. O stvarima na koje trebamo biti ponosni ne pričamo.
Ćutimo o uspjesima na takmičenjima i sličnim stvarima. Zatvaramo oči pred problemima. Zato se desila hrvatska Nikoll i sve druge Nikoll ovog svijeta. I mi opet, umjesto da preispitamo svoj stav i djelovanje, psujemo, govorimo jako ruzne stvari, kunemo, želimo zlo i zlo se i dalje dešava. Jer zlo ne bira. Pozoveš ga. Dođe.”“A šta drugo poželjeti nekom ko je krvnički zlostavljao vlastito dijete, mama? Šta mu poželjeti?”“Svjesnost, sine. Svjesnost o počinjenom djelu. Svjesnost o gubitku. Nenadoknadivosti. Nedostajanje, sine. Loknice u snovima.
Miris dječije kože u nozdrvama. Očajničku potrebu za zagrljajem i spoznaju da malog, toplog, nježnog tijela više nema. Svjesnost o krivici. Namjeri. Svim situacijama u kojima se zlostavljanje moglo prekinuti a nije. Plač koji odzvanja. Postaje sve jači i jači, a onda se pretvara u sretni smijeh. Onaj kojim se Nikoll smije dok nas gleda. Sigurna i zaštićena. Negdje gore. Ja njenoj majci samo želim spoznaju o sebi i svojoj ulozi u cijeloj priči.”“Svjesnost nam svima treba, majko. Malo se mi volimo. Baš malo.
Jesam li ja imala loknice?”-upita radoznalo i podsjeti me na činjenicu da je još uvijek dijete. Podsjeti na težinu teme o kojoj pričamo.“I to kakve. Obično pune kaladonta jer si insistirala da sama pereš zube.”“Jel bezveze svima željeti svjesnost? Iskreno, već sada se ne uklapam najidealnije.”“Misliš li da su se veliki ljudi uklapali? Nisu. Ti ne moraš biti velika. Budi sretna. Slušaj srce. I upravo tako i živi.”“Mama, želim ti svjesnost… O tome koliko te volim.
O tome koliko mi znače ovi razgovori. I malo bolji sluh. Krče mi crijeva. Hoćemo na pizzu?”“Uzvraćam ti želje, kćeri. Svjesnost. O svemu. Pa i o pandemiji. Mjerama koje su na snazi. Lokali ne rade.
Jaja sa sudžukom? Ima vruće pogače.”
Alma Ćirkić
KOMENTARI