“Naše prijateljstvo datira još iz perioda kada su naši roditelji gajili komšijske odnose, pa smo i mi nastavili tradiciju. Družili smo se i održavali veze. Nakon nekoliko godina provednih u Holandiji, vratio sam se u Srebrenicu i pokrenuo biznis sa malinama. Pošto sam invalid, trebala mi je podrška nekoga kome mogu vjerovati, pa sam odlučio da ja i moj komšija Radenko pokrenemo planatažu malinu. Počeli smo sa dunumom, pa smo povećali na sedam, a sada pokrivamo nekih 14 dunuma sa malinama”, kaže Senad Jusić.
Mnogi bi poslije ovih Senadovih rečenica kazali, kako je moguće vjerovati nekome “s druge strane”, nakon svega što se desilo u tom gradu za vrijeme rata. Senad tvrdi da ima dobar razlog za to.
“U toku samih dešavanja oko Srebrenice, u ratu 1995. godine, ja sam ostao živ zahvaljujući jednom strpskom vojniku, rođaku ove porodice s kojom sarađujem i družim se. Ono što se u prošlosti desilo ne treba zaboraviti, ali ne treba se koristiti za razmimoilaženja, već kao pouka u životu za sve nas. Srebrenica ne može opstati bez bošnjačkog, a tako i bez srpskog naroda. Ima mjesta za suživot, samo treba težiti da se život napravi boljim i ljepšim”, kaže Jusić.
Ima onih koji će kazati kako Jusić nije bio u ratu i nije nikoga izgubio u toku pada Srebrenice, pa se zato druži sa Srbima. Međutim, situacija je potpuno drugačija.
“Izgubio sam dosta rodbine u Srebrenici. Moj otac je ubijen za vrijeme tih dešavanja 1995., i još mnogo familije. Mi se ipak, moramo boriti da se ljudi vrate na svoje, a da nam politika bude sredstvo kojim ćemo život praviti boljim“, poručuje Jusić.
Senadov komšija Radenko navodi kako ne treba pitanje podjele potencirati, jer oni nisu jedini koji žive zajedno u tom gradu i sarađuju. Ljudi se bore za svoje domaćinstvo, a politika jedina to narušava kaže.
“Podjela je uvijek bilo, ali i mirenja. Uvijek se moralo živjeti zajedno, mi smo jedan narod, dosta sličan. Imali smo i prije rata dobre komšijske odnose, naši roditelji su također sarađivali, a ovo je sada samo nastavljanje prijateljskih odnosa. Pitanje rata nismo zaboravili, ali smo potisnuli, jer moramo živjeti i raditi. U ovom biznisu vidimo svoju svjetliju budućnost”, kaže Radenko Simić, komšija Senadov.
Senad kaže da je zasnovao porodicu. Ima dva sina i oba žive u Holandiji. On se vratio u Srebrenicu i započeo veliki posao sa komšijom Radenkom.
“Nisam više obavezan da moram raditi i vratio sam se na svoje ognjište. Ovdje se uglavnom sade malinjaci od dunum do dva, rijetko je bilo većih od deset dunuma. Mi smo do sada uložili oko 20 hiljada maraka. Morali smo zemljište očistiti i varatiti ga u obradivu površinu. Naše nastojaje je da idemo od 15 do 20 dunuma malina. Što se tiče fizičkog posla, sve je palo na Radenka ili platimo nekog radnika da obavi što treba”, navodi Senad.
Na kraju nam kažu, kako se samo nadaju da će vidjeti plodove znoja uloženog u malinjak i da će moći omogućiti radnicima posao.
(Alen Avdić)
KOMENTARI