Piše: Nađa Irena Fišić, Jutarnji.hr
Znate one dane kada biste sve najradije poslali kvragu, otišli na svoje sretno mjesto i više se nikada ne biste vratili? I dok većina na tome ostaje, to je upravo ono što smo mi odlučili napraviti. Moja druga, organiziranija, sređenija i avanturističkija polovica i ja. Nismo bili bez posla, dapače. Imali smo sigurna i dobra primanja i bili situirani. Ali nešto je falilo. Onaj neki joie de vivre, koji izumire u Hrvatskoj. Zašto ne bismo zamijenili ured plažom, umjesto zime odletjeli u ljeto, sigurnost odbacili za avanturu?
Odluka je bila zajednička i zato ću uskoro povlačiti stopala pijeskom otoka, kojeg nazivaju i kornjačinim, daleko od frke oko fiskalnih blagajni, smanjenja plaća i povišenih cijena plina. Zvuči bajkovito? Bahato? Potpuno ludo? Sve je počelo prije godinu dana kad smo se vratili sa zimskog godišnjeg u jugoistočnoj Aziji. Slike u glavama ljudi koje smo sretali izgledale su puno drugačije nego ovdje. Nije bilo stresa, jadikovki, kukanja i opće depresije. Nije to bio još jedan godišnji – bila je to prekretnica. Nakon uskakanja iz japanki u cipele, počela nam se rojiti jedna misao po glavi – pa zašto i mi ne bismo tako? Zašto ne bismo putovali po svijetu, napravili ono što smo oduvijek htjeli? Zaputili se na naše sretno mjesto pa što bude…
Bilo je i podsmijeha
Zvuči potpuno sumanuto. Zvučalo je i svima oko nas. Nitko nas nije shvaćao ozbiljno, bilo je podsmijeha, tisuću pitanja, milijun mudrih savjeta, ali mi smo ostali čvrsti. Prije više od šest mjeseci počeli smo kovati plan. Prvo je bilo da izračunamo kako se to zapravo može izvesti, koliko je dovoljno da se ode u Aziju i živi relativno normalno? Pod ovim relativno podrazumijeva se da nema više sitnih luksuza poput sedam vrsti gelova za tuširanje, kremica za svaki pojedini dio tijela, sezonskih posjeta Zari, bezbrojnih odlazaka na kave… On, koji voli dramatizirati, naziva to backpackerskim životom. Ja to zovem nekim drugim životom. Onim gdje se moraš snaći sa 470 eura mjesečno.
Imamo sreću da nemamo kredit, a imamo stanove i zbog toga smo mogli krenuti u avanturu. Ali nismo imali pojma koliko će to sve skupa biti teško. Emocionalno. Nakon računice slijedila je rasprodaja stvari. Da se razumijemo, ja sam stvarno gradska šmizla, upravo onakva kako se i zvala moja modna kolumna. To znači da volim modu, odjeću, stil. To znači da ne mogu bez parfema, haljina, cipela, torbi, sunčanih naočala… Imate li onda pojma koliko mi je bilo teško sve rasprodati na buvljaku? Gledati kako moje stvari razvlače i isprobavaju, a svaka od njih ima svoju priču, svoj modni zapis, svoju dušu. OK, možda malo pretjerujem, ali vjerujem da se on osjećao upravo tako dok je prodavao svoj motor. Prodali smo i auto, vikendicu, imali smo ukupno 80 oglasa na Njuškalu. Zadnja tri mjeseca nismo imali sekunde odmora.
15 kg na leđima
Trebalo je srediti milijun stvari, a vrijeme je neumoljivo curilo. Datum odlaska bio je sve bliži. Dan kada ću na leđima moći ponijeti 15 kilograma svog života. Iako je on inzistirao da imamo vježbe pakiranja (točno zna da uvijek pretjerujem), odgađala sam to iz dana u dan, jer to je bilo tako konačno.
Kao i rastanak od redakcije. Provesti 14 godina u jednim novinama, rasti s njima i biti dio ekipe ogromna je stvar. Kroz sve što se događalo u ovih 14 godina, smijeh, suze, udaje, rastave, rastanke, rođenja i sastanke, Jutarnji list bio je moja konstanta.
Najgori rastanak
Kako je moguće da više ujutro ne uđem unutra, da nisam više u sredini stvari i dio tog divnog novinarskog ludila…? Kako je moguće da više ne vidim Gogu, Suzu, Kikicu i Pavićku, novinarske aseve i još veće prijateljice ogromnog srca koje me znaju u dušu? Kako da više ne idem na ručak točno u pola 12 svakoga dana? Kad sam dala otkaz, knedla mi je stajala u grlu poput kamena. Previše rastanaka, previše.
A slijedio je i onaj najgori. Nemam pojma što nam je bilo kad smo mislili da je oproštaljka za sve naše prijatelje i poznanike dobra ideja. Došlo ih je tog petka 11. siječnja više od 200.
Merita je bila DJ, plakali smo na apsolutno sve, svi su htjeli biti dio nas i mi dio njih. Svi ljudi do kojih nam je stalo bili su tamo.
Doveli su i Cigane za kraj, bio je to emocionalni vrtlog od kojeg se još uvijek nismo oporavili. Nakon toga smo se opraštali sve do trenutka kad smo otišli. Na aerodromu je uz suze potekao i šampanjac, a mi bismo u tom trenu dali sve da smo ostali doma. Možda ponekad moraš otići da bi znao što sve imaš i tko te sve voli. Kao moj cimer koji me maestralno spakirao i uspio ubaciti čak i moje viklere i šminku, jer nikad se ne zna. No, usprkos svemu, odluka je ostala čvrsta i naša. Želimo promijeniti način života, putovati i živjeti nekim drugačijim stilom. Nakon zagrebačkog snijega i magle, u Bangkoku nas je dočekalo paklenih plus 35. Ogroman grad od 8 milijuna stanovnika proguta te u trenu, ako ne pripaziš.
No naše je odredište Koh Tao, otok na jugu. Tamo ćemo biti dva mjeseca, zatom prelazimo u Maleziju, pa u Indoneziju i do kraja godine smo na Filipinima.
Nešto više
U trenutku dok ovo čitate vozimo se autobusom prema Chumphonu, gradu na jugu odakle ide brod za naš otok sreće. Zajedno s mojom preteškom prtljagom i našim snovima. Nemam pojma što će biti. Ali ako želite nešto više od života, ako ne želite ustaljeni ritam i niste zadovoljni, onda prokleta mogućnost izbora mora da postoji. I dalje nismo svjesni da je ovo više od godišnjeg odmora i da je ovo vjerojatno zauvijek. Ali zajedno smo, divno je, i to je već jako puno.
Pa što bude!
KOMENTARI